Kako biti mama (u inozemstvu i generalno)

PAŽNJA: Koga ne zanimaju bebe i emotivne trzavice mlade neiskusne mame, neka ne čita dalje. U arhivi ima napretek šaljivih postova o dogodovštinama u stranim zemljama, ne spominju se pelene, govna i rasplakana derišta. Stoga odskrolajte i slobodno se zabavljajte čitajući o mom prošlom bezbrižnom životu.

Za beboljupce slijedi tekst u nastavku uz napomenu da sam i dalje nadrkana i prosta- trebat će me snaći nešto puno teže od majčinstva da počnem tipkati limunada postove.

Odgovor na pitanje iz naslova je: ne znam i ne znam. Sramota me, jer ovu dužnost prakticiram već (!) dva miseca i svaki retard bi za to vrime skužija bar osnove zanimanja. Naučila sam biti učenik, student, novinar, konobar (dobro, tu sam bila katastrofa), sobarica, podrška oglašivačima na Fejsu (aka account manager -bolje zvuči) i na svim tim poslovima osnove sam polovila u 2 miseca. Bebu nisam. Koji fejl. Nisam znala da bebe spavaju jedva 3 sata u komadu, jedu isto toliko često i konstantno plaču. A ne kažu zašto. I onda ti moraš plakati s njima. U zadnja dva mieseca isplakala sam jedno osrednje jezerce suza.

U trudnoći sam čitala o novitetima za taj tjedan: beba je veličine kruške, breskve, balancane, dunje, dinje… mama je hormonalna, celulitava, strijava i razdražljiva…

Onda sam zadnji misec detaljno analizirala sve vrste poroda i simptome trudova. Porod u kući, u kadi, u nedajbože autu ili klasični u bolnici; metode za ublažavanje bolova:  kupka, stoličica, pilates lopta, maska s kisikom ili njeno veličanstvo – epiduralna, sve sam to detaljno prostudirala.

Gledala sam i dokumentarac di žena sačuva posteljicu i zamrzne je da bi kasnije komadiće miksala u voćni shake, a druga je odbila prerezati pupčanu vrpcu, dok se prirodno sama ne osuši i otpadne. Onda je tu usmrđenu krvavu posteljicu vukla u kanti za sobom i bebom još tjednima nakon poroda. Dakle, sve sam ja to proučila, zgražala se, smijala i plakala na You Tube klipove mama koje svoje bebe prvi put stavljaju na prsa (takozvani ‘skin to skin’ kontakt da beba osjeti mamine otkucaje srca i tako se smiri), spakirala i prepakirala torbu za bolnicu 10 puta, naposljetku uspješno i rodila (epiduralna of kors- samo 20 minuta tiskanja), ali ništa me nije moglo pripremiti na ono šta dolazi kasnije.

Dođeš kući s tim malim stvorenjem koje ima sva obilježja čovika. Znam, debilno zvučim, ali meni je bija šok da je onaj alien koji me lupa po noći, gnječija po rebrima i mjehuru, živa osoba sa očima, ušima, nosićem, prstima…Gledam ga i ne virujem da je tako nešto savršeno ispalo iz one iritantne lopte koju sam misecima potezala okolo. I on gleda mene okama za koje moja mater kaže da su iste moje kad sam bila beba i u tom trenutku ne postoji ništa savršenije …  A onda počne plakat.

I krene sapunica čiji glumac nisam pristala biti. Niko mi nije da scenarij, nije bilo audicije ni pilot epizode da nadležni odluče jel se isplati ulazit u taj projekt, a u mom slučaju izostala je i podrška fanova jer sam odlučila rodit u stranoj zemlji bez mame i rodbine koji će kuvat, čistit, peglat, prat dok ja u krevetu vidam rane, dojim i gugućem svojoj živoj štruci kruha. I naravno- nema honorara.

Dakle- majčinstvo uz gugl i ‘druže snađi se’ metodu.

Šta sam dosad naučila/izguglala o bebama?

•  Pelena se ne mijenja kad piš propusti na robu, nego minimalno svaka 3 sata. Po noći trebaš veće i bolje upijajuće pelene ako ne misliš razbudit bebu i onda je satima opet uspavljivati.
• Jebene dude na bočici se začepe svake 2 minute i jadna beba poteže ko luda, a ništa ne izlazi. Pa onda plače i gura dudu van. Pa pretpostaviš da nije gladna. Ali neće ni da spava. Pelena je čista. Pa pretpostaviš da je nešto boli. Nakon 2 sata skužiš da je ipak bila gladna, a nakon misec ipo dana da se dude začepljuju. Proklinješ gugl jer tamo ni slova o tome kako čitati bebine misli.
• Ako je beba jela u podne, a plače već u 1 ipo, nemoj se skanjivati i čekati da prođe još sat ipo jer bi tribala jesti svaka 3 sata, daj mu šta traži i uštedi si dva sata guglanja. Siti se sebe trudne i tamanjenja 4 večere za redom. Kasnije opet guglaš i otkriješ pojam ‘Skok u razvoju’. Javlja se u relativno pravilnim razmacima, a manifestira bebinom nervozom i konstantnom gladi. Nakon tog ‘otkrića’ svako plakanje duže od 10 minuta pravdaš još jednim ‘skokom’.
• Kad u 3 ujutro daješ bebi bočicu, ne drkaj po Instagramu i Fejsu jer će mu duda kad tad skliznit iz usta i kad se napokon udostojiš baciti pogled na mladunče, ono te gleda zbunjenim očima punih mlijeka koje mu se cidi niz facu. Onda plačeš dok ga brišeš i zaklinješ se da ćeš mu odsad pjevati i pričati cilih sat ipo kolko mu triba da uspavan pocica bocu. U praksi uglavnom napola spavaš i koncentriraš se na ciljanje dude u usta.
• Naravno da sve znaš bolje ali nemoj tati baš konstantno prigovarat kako da ga drži/podrigne/obuće/presvuće,  jer će s vremenom odbiti išta raditi uz izgovor: ‘pa ti ćeš to bolje’. Eto ti tvog ‘jasamšaptačicabebama’ kurčenja. In your face, idiotkinjo.
• Obavljanje nužde i tuširanje u miru su iznimka, a dječja stolica na podu od wc-a i u njoj beba koja znatiželjno bulji u tebe dok obavljaš onaj posao di i kraljevi idu pješke su – pravilo.
• Cijepljenje više boli mamu nego bebu.
• Košuljice, tregerice i rebatinke za bebe su slatke na slikama, ali u stvarnosti ti treba 3 sata da ih navučeš, zakopčaš i zategneš pa ubrzo odustaneš i dite je stalno u pamučnim bodijima i gaćama iz Penneysa preko kojih mu samo navučeš čupavo odijelo ‘medvjed/pas/slon’ kad ideš u šetnju. Srića da je muško, za ženske mašnice i volančiće sigurno ne bi imala živaca.
• Dojenje je sveta krava i manje si žena i majka ako koristiš umjetno mliko čak i kao nadohranu. SVE žene imaju mlika, ne postoje mame s nedovoljno mlika, već samo mame linčine koje mrze svoje dite. Cicno mliko je hrana bogova, a dite ce ti biti intelektualno i motorički zakinuto jer si mu uskratila tu ambroziju. Također, pripremi se na život u krevetu s cicom izbačenom ‘na izvol’te’ 24 sata dnevno bar 2 miseca i cicanje svakih 15 minuta. Uz priručnik o dojenju i pune cice mlika dobiješ i čarobni štapić kojim iz kreveta zamahneš da bi očistila stan, oprala suđe, robu i sebe, skuhala juhu, lešo meso i ostalu zdravu hranu neophodnu za dojilje. Momak ti je također na raspolaganju po cile dane jer ste Kardashiani i ne morate raditi, a mama ti dolazi očistiti, oprati i skuhati jer živi kat iznad/ispod tebe, a ne 1800 kilometara daleko. Ako kojim sramotnim slučajem ne dojiš,obavezno laži svima oko sebe, ma laži i sebi. Izbjeći ćeš dobronamjerne savjete i osuđujuće “ti jalova nemajko” poglede okoline.
• Sve su bebe mirne ko bubice prva 2,3 tjedna jer još ne kuže da su žive pa samo spavaju, jedu i pune pelenu. I hvala im na tome jer imamo vremena za malo doći sebi nakon čarobnog iskustva poroda- čitaj: istiskivanja lubenice kroz ključanicu.
• Skoro sve mame u tom periodu misle da imaju najsavršeniju bebu na svijetu i odbijaju pomisliti da bi se to moglo promijeniti.
• Nakon uspavanog perioda kreće ‘buđenje’ i beskrajno plakanje koje vrhunac doseže od 6 do 8 tjedna života.
• Tih par tjedana su mladim roditeljima uglavnom u magli i potisnu ih duboko u podsvijest jer u protivnom, nitko ne bi imao više od jednog djeteta. Npr. ja od niti jedne prijateljice nisam čula za grčeve, refluks, nerazvijen probavni trakt i konstantno urlanje kao rezultat. Sićam se samo priča o neodoljivim osmijesima, gugutanju i milijardi slika na Fejsu. Sve sam ih iz pristojnosti lajkala uz prigodne ‘awwwww, ohhhhh, guguuu’ komentare, pa molim da sad vratite uslugu.

Dakle, zaključak je da prvih mjesec ipo sve bebe puno puno plaču. Neke i duže. Molimtebože da nisam jedna od njih jer ću prošvikat… Opet zvučim ko ignorantni idiot, ali dječji plač je jako stresan i para mozak. Mama i tata, ovim putem vam se ispričavam. Da, toliko je intenzivno to razdoblje. Šetaš po kući ko zombi, tuš i češalj ne vidiš danima, nisi u stanju sročit proširenu rečenicu jedina preokupacija je: jel poija, jel posra, jel spava? I zašto nije poija/posra/spava.

 

Vodiš i dnevnik bebinih aktivnosti koji izgleda ovako:

• 11 navečer- liva cica malo, desna više.
• Ponoć ipo: govno, nako gušće ko maslac od kikirikija i zelenkasto (napomena- sutra zovi patronažnu i pitaj jel zeleno govno normalno, slikaj zasranu pelenu i pošalji joj u atačmentu mailom)
• 1 i 30- spava samo sat ipo, nije tija cicu, boca 35 mililitara, bljucnija 15.
• od 2:45 do 4 ipo- plakanje. Pola sata cvili ko mačić, a ostatak je raskošno deranje (napomena- snimi ga kad idući put bude cvilio ko tužno mače i pošalji patronažnoj uz onu sliku govna od maloprije)
• 5 do 7 – napokon spavanje, ali samo bebino jer se mama svakih 10 minuta diže- prst pod nos da vidiš jel diše, pipanje dlanova da procijeniš jel mu vruće/hladno, njušenje guzice da vidiš jel opet sra… ako i zaspeš onda sanjaš da ti je ispa iz ruku dok ga podriguješ, da se glavom opalija u štok od vrata dok ga nosiš ili ugušija jednom od 15 deka kojima ga pokrivaš.
• Ostatak dana: u magli.

Naravno, gugl i forumi o bebama su poprište najstrašnijih horor priča, a pošto plakanje ne prestaje, obraćamo se i GP-ju (doktor opće prakse) sa samodijagnozom teških grčeva i dječje žgaravice (beba) , postporođajne depresije i panike (mama) i sveopće iziritiranosti novonastalom situacijom (tata). Naravno, GP-evi su se nagledali uplakanih beba i ucviljenih roditelja pa nas pošalju u bolnicu da nas tamo razuvjere i utješe. Dobijemo potvrdu od pedijatrice da je beba malo grčevita ali savršeno zdrava i da će sve proći kroz koji tjedan, samo se treba malo strpiti.  Strpi se ti glupačo naspavana i našminkana…

Navikavam se još na ovaj novi način života isplaniran u minutu i podređen pišonji od 4 ipo kile. Ako ideš u najobičniju šetnju po kvartu , tribaš tempirat da je pogodiš nakon spavanja i hranjenja, u protivnom će se beba razderat usrid parka pa ćeš crvena ko rak, praćena sućutnim pogledima drugih mama s kolicima šprintat kući. Dok pripremiš sebe, bebu, kolica, bocu, pelenu i napokon izađeš, vani počne kiša, jer, ipak je mjesto radnje Irska pa se posrano okreneš i vratiš nazad u stan.

Ima dana kad je beba neočekivano dobre volje pa se s cijelom novokomponiranom familijom zaputiš u grad na ručak. Donekle se središ,  (‘srediti’ znači čista kosa i eventualno maskara) probiješ se do centra na vrhuncu ‘rush houra’, nađeš parking, ne pada kiša i dan na trenutak liči na ŽPB (Život Prije Bebe). Iskrcaš kolica, uđeš u restoran, skoro i naručiš kad evo ga- urla… Nikakvo tješenje ne pomaže pa se posrano pokupite i završite dan s kartonom Domino pizze koju jedeš na haubi auta u garaži zgrade. S upaljenim autom jer malac jedino tako donekle spava.

Prijatelji ne kuže da je život stao pa još neko vrime zovu i pokušavaju te zainteresirati za kavu, kino ili čak izlazak. LOL. Da ne ispadneš baš marsovac, kurtoazno ih pitaš za detalje iz njihova babyless života, ali čim počnu trabunjati o poslu, šefu debilu, novom filmu na Netflixu i svađi s momkom, isključiš se i počneš u glavi zbrajati popijene mililitre od tog jutra. Recept za izgubit i najboljeg prijatelja je blebetanje o bebinom jelovniku, probavi i broju isplakanih sati. Tome dodajte i žaljenje na svađe s momkom oko toga ko se više bavi djetetom (zar je to uopće sporno- ja), i unfriendanje na fejsu, a i u životu je neminovno.

Tako da se zadnja 2 miseca redovito čujem samo s prijama koje imaju dicu. I ne sramimo se priznat da javno preziremo sve ostale žene koje bez obveze šetaju po dućanima (s odraslom robom), spavaju do podne (ili spavaju generalno), pogledaju film do kraja (ili pogledaju film) i izlaze vani do jutra (ili izlaze vani).

Ovim putem se ispričavam svim prijateljicama kojima sam, dok su bile doma s malom bebom, lajala u uho o svojim ‘problemima’. Sad znam da uglavnom nisu čule ili procesuirale ništa od onog šta sam rekla, ali hvala im na glumljenoj pažnji i šta me nisu poslale di mi je misto. A mamama s blizancima ili više od jednog malog djeteta u isto vrijeme se klanjam do poda, one su mi i dalje enigma. Kad vidim ove Irkinje s traktorima umisto kolica, po jedno dite visi sa svake cice, a okolo optrčava još par komada, ne mogu prestat buljit i skanjivat se. A Irkinja sva tanašna, s frizurom i svježe nanesenim make upom.  Pa mi bude baš pravo neugodno šta ovoliko serem.

Osim psihičkih promjena tu je i ona oku neugodnija-  fizička. Hešteg #postpartumbody, #mommylines, #babyscars. Dok imaš trbušinu koja dominira cijelom figurom, teže dolazi do izražaja salo na rukama, bedra bacačice kladiva, troslojna guzica, strije i celulit na očnim kapcima. Tek kad rodiš i trbušina se ispuše, devetomjesečni trud skupljanja kili iziđe na vidjelo u punom sjaju i počneš ozbiljno razmatrati burku i ronilačko odijelo umisto kupaćeg na lito. Srića da sam u Irskoj di jaketa i džemper ne ginu i u 7 misecu pa je lakše pokrit okrnjene dijelove tijela.

Zaključak.

Kad kažu da će ti se život okreniti naglavačke, to nije samo fraza. Kad kažu da nije lako, lažu. Jer ne da nije lako, jebeno je teško. Ne zato šta ne spavaš, slušaš urlanje, frustriraš se jer ne kužiš bebine potrebe, polomljena si od poroda, jedva zakrpana, puna šavova i hormonalna ko Caitlyn Jenner. Nego zato jer se po prvi put u životu suočavaš s osjećajem da to malo biće u potpunosti ovisi o tebi, da svaki tvoj potez na njega ostavlja trag, da si ti ta prema kojoj će se on oblikovati, u koju će se ugledati. Da ne možeš više u ‘carpe diem’ sebičnom fazonu otprditi u Kanadu i Irsku, dat otkaz jer je šef imbecil, ostat vani do jutra i sutra vegetirat u krevetu. Sad si nečija mama i tribaš se počet ponašat u skladu s tim. Ta me spoznaja opizdila jedan dan dok mi je Bruno spava na prsima širom raširenih ruku i razjapljenih usta povremeno izvijenih u zadovoljni smiješak. To je onaj trenutak kad te u isto vrime oblije ledeni znoj od straha i val adrenalina koji se ne može usporedit niti s navalom uzbuđenja kod zadnjeg klika mišem kad kupiš avionsku kartu za novo putovanje. I panika kad skužiš da bi radije gledala u njegovu uspavanu njuškicu, nego šetala po Lower east sideu.

Onda si valjda mama.

Al šta ja znam, u ovome sam tek dva uplakana miseca i nemam pojma šta radim.

A opet, ako me netko pita, bez premišljanja bi potvrdila da mi je baš ovo najljipši, najdraži i najintenzivniji period u životu i da definitivno oću imat još dice. Za ozbač. Al to je samo zato jer onaj plačljivi period već lagano pada u zaborav, a i žešći sam mazohist ponekad.

Mama i njen centar svita od 4 ipo kila

Prodavanje duše korporativnom vragu ili guglanje za pare

Ponosna sam ko prasica jer blog ima već nekoliko hejtera koje živciram i imaju zamjerke na ono što pišem, a to znači da sam čitana i dalje od kruga najuže obitelji i prijatelja. Ili pak znači da se sve više ljudi preko interneta informira o emigraciji u Kanadu ili Irsku pa nalete na mene i izdrkavaju se. Vjerojatnije ovo potonje 🙂

Dakle, da ugodimo masi, u ovom blogu tema su unicorni, duge i leteći medvjedići. Irska i Dublin su prekrasni, ljudi po gradu veseli i susretljivi, plaća mi je 6000 eura mjesečno, a živimo u trosobnom stanu u Ballsbridgeu s dva psa i činčilom…
Ne mogu… Sorry hejteri, prebacite se na Lanu Biondić i slične čiklituše.

Di smo stali s pričom? U Dublinu sam, živim u hostelu, opet konobarim i proklinjem gastarbajterizam. Kad sam otišla iz irskog restorana/puba i izgadila gazdu na Trip advisoru, taman smo se toliko financijski oporavili da se odlučimo skučiti. Imala sam veliku sreću jer sam naletila na studio apartment u ok kvartu, blizu centra na južnom dijelu grada. Dublin se uglavnom dijeli na North i South, rijeka pila grad popola, a poznavatelji dublinskog “podzemlja” reći će da je North “dodgy”, a South je “posh”, iako naravno ovisi u kojem dijelu sjevera ili juga živiš. Čak se dijele i po naglasku, pa navodno ovi sa sjevera (npr. Blanchardstown i Finglas), pričaju “getto” English, a južnjaci pak salonski “proper” engleski. To nisu moje riči, samo prenosim šta mi je pričala (i imitirala) kolegica Irkinja 🙂
E sad. Studio apartment olitiga garsonijera. Svaki zagrebački student ih je upoznao, miješanje juhe na špakeru iz kreveta, vješanje robe po lusteru i spavanje u kadi kad imaš goste su valjda zabavni kad imaš 22 godine i kad takva garsonijera u Dublinu ne košta ko trosobna vila na Pantovčaku.
Cijena rentanja stana u Dublinu je sve bliže Londonu koji je po svim kriterijima abnormalno skup, al bože moj, to je razumljivo za London, jer tamo žive kraljica i princ George. Ali u Dublinu žive Facebook, Google, Microsoft, Ebay, Paypal, Yahoo…

Europska sjedišta tih kompanija su tu iz razloga šta je Irska europska zemlja s najmanjim porezom na dobit za kompanije od 12,5 posto, naspram primjerice SAD-a, di isti porez iznosi 35 posto. Velike korporacije donose radna mjesta, radna mjesta privlače nezaposlenu radnu snagu koja mora negdi živiti, vlasnici kuća i stanova suočeni su s poplavom ljudi koji čekaju u redu isprid sobice ili garsonijerice i doslovno imaju mogućnost ko na aukciji odabrati najočajnijeg imigranta, koji je spreman platiti najvišu cijenu za njegov prostor.

Primjer na slici je trenutno aktivan oglas za garsonijeru u centru grada. Ova sobica s tušem tik do “kreveta” je na “bubnju” za 800 eura misečno. I ne sumnjam da će naći stanara.
Mi smo, ponavljam, imali sreće jer je gazda normalan, dođe jednom mjesečno po kiriju, nit ga vidiš niti čuješ. Ali stan je star, vlažan i toliko mali da se spotičem sama o sebe, a Irska je, već sam spomenula, Hrvatima sve draža destinacija pa se popis gostiju na našem “luftiću” na podu i dalje širi. Ugrozila sam već nekoliko prijateljstava zbog svoje “negostoljubivosti”, al stvarno mi nije više zabavno živit ko u skvotu. Zato mi je novogodišnja odluka naći stalni i dobro plaćen posao i iselit se negdi di iz kreveta nemam pogled na sudoper.
Toliko o stambenom pitanju.

Nakon restorana neko vrime sam radila part time za jednu catering agenciju. Ovaj put nisu bili Židovi nego čistokrvni Irci pa sam se iz sinagoge prebacila na posluživanje bogataša u VIP ložama na konjskim i pasjim trkalištima. Uglavnom se radilo o starčadi sa iznajmljenim posvudušama koje su za tu prigodu na glavu nakeljile one ogromne šešire ili mašne (koji iz nekog razloga obavezno moraju stajat ukrivo i visit s jedne strane glave) , brdo fluorescentne šminke i najkraću i najdrečaviju minicu. Onda takve gacaju po blatu i kaskaju za svojim sugar daddyjem koji rasipa eure na konje vrane. Moja uloga u cijeloj priči je bila natankat ih alkoholom i nadat se napojnici. Da se sad ne ponavljam- para opet slabo i ništa. Ali, preko ove agencije upoznala sam pravu irsku svitu i elitu. S malo šarma al puno para. Gibonni laže. Obišla sam sva konjska i pasja trkališta, kriket i ragbi igrališta u Dublinu i okolici, par smjena odradila u jednoj samoprozvanoj “high class” catering agenciji di se hrana služi u bijelim rukavicama, vino toči uz naklon od 45 stupnjeva i s lijevom rukom na leđima u pozi ” upravo me lovi išijas”. Klijentela na takvim “hoch” zabavicama su glavešine gore navedenih američkih megakompanija koji se obloču i onda jedni drugima čestitaju što su direktori svemira. I opet sam se pitala “zašto baš meni i kako me neće Eurojackpot…”

Ljeto u Irskoj

To je bilo u petom, šestom mjesecu kad sam naivno očekivala da će ljeto počet, samo šta nije. Negdi do 15.7. sam se nadala, a onda odustala i shvatila da se živa na termometru u Irskoj ne penje preko 20 stupnjeva i da mi je jaketa suđena cijelu godinu. Iako, kad se navikneš na činjenicu da si stalno mokar i da je kišobran važniji gadget u torbi od mobitela, klima u Irskoj i nije tako loša. Kiša skoro nikad ne prerasta u pljusak, uglavnom sipa ona iritantna rosulja, sunce se pojavi bar jednom u tri dana, a temperatura skoro nikad ne pada ispod nule. Kad se sunce odluči pojaviti i zadržati duže od nekoliko sati, onda je Irska stvarno prekrasna. Skoro ko Šibenik. To sam morala reći, jer mi TZ Grada Šibenika plaća promo kemijskama, magnetima i ušećerenim bajamama da ih spomenem 🙂

Već sam svojima kući toliko tupila od 1000 nijansi intenzivne zelene boje, ovčicama, kravicama i potočićima, da se osjećam ko Heidi kad je onomad iz Frankfurta napokon otišla nazad u Alpe kod djeda.
Moja ugostiteljska karijera je dovedena na kušnju kad sam dobila ponudu da radim na jednom novom projektu za Google. Smišno mi je kako te megakompanije izigravaju skromnost prilikom procesa regrutiranja novih radnika pa ti kažu da “bi ti voljeli ponuditi posao i da bi im bila čast da budeš dio njihovog tima.” I onda ti onako kurtoazno daju vremena da razmisliš o svojoj odluci jer, ko zna, možda imaš nešto drugo u planu. Aha, imam drugu opciju- šetati s tacnom punom lemon sorbeta i nutkati maturante privatnog muškog internata da nešto stave u kljun prije nego šta se bace na alkohol. Dok mi brkata supervizorica Aoife (čita se “Ifi”) dahće za vrat i psuje “dog’s bollocks” jer sam spora ko blato. Ukratko, odlučila sam prihvatiti ponudu i postati dio Google tima.

Office style (fala bogu nema dress codea)

E sad, da pojasnim. Sve one kul i svecke kompanije sa sjedištem u Dublinu imaju svoje interne zaposlenike koji žive američki, ili, u ovom slučaju- irski san. Priče o besplatnoj kantini sa sushijem i steakovima, teretani, dječjem vrtiću u firmi, stolovima za bilijar, tenis, pikadu i prostorijama za “ubit oko” su istinite i postoje u Dublinu. Ali namijenjene su isključivo stalnim (ili posebno povlaštenim) zaposlenicima. Ali svaka korporacija, u ovom slučaju Google, živi od temporary employersa koji odrađuju poslove za njih preko staffing ili recruitment agencija. I takva stoka sitnog zuba (među njima sam i ja) radi na eksternim lokacijama razbacanim po gradu, nemaju beneficije koje imaju “pravi” zaposlenici i uglavnom su zaduženi da odrade kratkoročni projekt, nakon kojeg si ponovo na početku. Ok, s malo uljepšanim životopisom. Nikako ne želim umanjiti činjenicu da radim za najmoćniju firmu na svijetu i da je iskustvo fenomenalno, ali jedno je biti Todorić, a drugo blagajnica u Konzumu, ako me razumijete… O projektu na kojem radim ne smijem ni zucniti jer je sve naravno strictly confidential, ali mogu reći da je prilično zanimljivo za uredski posal kojih sam se dosad užasavala.

Radim s ljudima iz cijelog svijeta, prisutan je sav taj multilingual i multicultural preserans. Učim plivati u korporativnom svijetu reachanja targeta i krvarenja za team, imam weekly quality meetings i performance checks, postavljam si “personal goals of the day” i naravno živim za TGIF (thank god it’s Friday) i after work partije. A meni opet sve to smišno i lažno, a posebno kad vidim da se ljudi stvarno nalože kad čuju “Google” i onda se, kako je sad moderno reći, “networkaju” sa mnom jer procijene da je dobro poznavati nekoga ko radi u GUGLU. Jebote GUGL. Da ne bi bilo zabune, poslovi preko recruitment agencija u GUGLU ili sličnim firmama koje žive u internetu su uglavnom s rokom trajanja, a vrsta posla je najčešće ekvivalent telefonista u službi za korisnike T-Coma u Hrvatskoj. Dakle, svodi se uglavnom na primanje pritužbi i pitanja od nezadovoljnih klijenata i prema “customer is always right” šabloni, rješavanju njihovih nedoumica.

Evo mini rječnik i vodič kako zakamuflirati naziv radnog mjesta da zvuči poželjnije: Služba za korisnike se zove “customer support”. Javni ovršitelj ili onaj šta te podsjeća da moraš platit račun za struju se pitomo zove “collections agent”; “sales representatives ili “sales executives” su oni šta kucaju na vrata i nagovaraju te da se prebaciš na drugu mobilnu tarifu ili da ti otkriju tajnu da njihova kompanija prodaje jeftiniju struju od one s kojom si ti pod ugovorom. Ako čaćkaš dalje, vrlo brzo skužiš da je “accommodation assistant” samo kićeni naziv za sobaricu u hotelu, “kitchen porter” je perač suđa, “commis chef” pomoćni kuhar… da dalje ne nabrajam…

Jedna turistička

Ja imam sreće šta ne radim na telefonu s nezadovoljnim klijentima, ovaj posao mi umjereno dovoljno zaokuplja mozak, ali i dalje bi ja radije na Aktualni sat u Saboru ili sjednicu šibenskog Gradskog vijeća. Samo kad bi mogla bit na Guglovoj plaći…

Nakon Kanade počela sam poslove dijeliti na one koje mogu uvrstiti u CV, koji će mi pomoći naći novi bolje plaćen posao i one koji mi služe samo za golo preživljavanje, ali su objektivno gubljenje vremena. Istina je da s konobarenjem i cateringom, posebno u finijim restoranima, mogu zaraditi dovoljno da se pokrijem i nešto prištedim. Ali svatko ko je radio u ugostiteljstvu dobro zna da je posao krvav, smjene traju i do 14 sati, kurje oči i proširene vene su neizbježne, a iritantne mušterije su svakodnevica. Ljudi čuju samo konačnu zarađenu cifru i automatski pomisle da su novci pali s neba. Istina je, ja sam u Kanadi u jednom danu znala ubost i po 400 dolara tipsa, ali brzo zaboravim da sam još 3 dana, nakon takve životinjske smjene, dolazila sebi od umora. A sve te kanadske konobarske poslove sad u CV-ju moram preskočiti, jer poslodavce na koje ciljam u budućnosti ne interesira koliko ja pijata mogu držati u jednoj ruci i kojom brzinom poliram čaše. Šteta, jer sam dogurala do četiri. Pijata, ne čaša.
Tako da dublinski social media i marketinški boom pokušavam maksimalno iskoristiti za stjecanje iskustva u internet sferi. Upisala sam čak i školu; ganjam diplomu u “Marketing, advertising i PR” branši, jer osim iskustva, traži se i papir, a moja hrvatska “MA journalist”diplomica prevedena na engleski, možda zvuči kul za lokalne medije, ali u svijetu je nažalost nebitna stavka.
Da se vratimo na Google: Tamna strana medalje je rok trajanja svakog projekta i mogućnost da ti svaki dan kažu da za tebe (i tržište koje pokrivaš- u mom slučaju to je nepredvidivi Balkan) nema više posla i dobiješ odjebenicu. Tako je bilo i sa mnom; u 9-om mjesecu, projekt je završio, ostavili su samo govornike velikih jezičnih grupa (prednjače Nijemci i Francuzi), a mi, uglavnom slavenska jezična sitna stoka, dobili smo cipelu.
Ako ništa, imala sam dva tjedna odmora doma, polovila zadnje trzaje ljeta, prigodno izgorila, proslavila okrugli 30-ti (još čekam prosvjetljenje i tu mudrost/staloženost koja dolazi s ulaskom u novo desetljeće) i po povratku u Dublin opet se bacila na slanje molbi i analiziranje tržišta rada.

Moj prvi auto! (volan naopako)

Srećom, uz Googleovu financijsku pomoć i malo samodiscipline uspili smo prištediti zapolovni auto pa više ne plaćamo rentu na dva mista, ali zato sad momak svaki dan opali po stotinjak kilometara do posla i nazad, šta je nekad užasno naporno kad se uzme u obzir popodnevna gužva na cestama dostojna jednog Toronta.

Kupnja auta u Irskoj je relativno jednostavna; nađeš odgovarajuće vozilo na internetu, nazoveš vlasnika, dogovorite obilazak i eventualnu testnu vožnju, malo se unervoziš jer moraš vozit po krivoj strani ceste, uletiš u kružni tok s naopake strane, Irci trube i psuju, ti se oznojiš i malo rasplačeš od straha, ali auto je tvoj. Ovo sve pišem iz suvozačke perspektive jer mene ni desna strana ceste ne voli, a kamoli liva. On vozi, ja se držim svoje bicikle i trotoara.
Nakon nabavke auta, triba odabrat osiguravajuću kuću kojoj svaki misec plaćaš policu osiguranja koja je obavezna. I road tax isto, kao i NCT tj. tehnički pregled. Najveća stavka je osiguranje čija cijena ovisi o puno faktora. Imaš li bonuse i čisti profil od prošlih polica osiguranja, koliko dugo si u Irskoj, koliko si star i otkad imaš vozačku. Hrvatska vozačka vrijedi, ali nije loše promijenit je u irsku, jer je onda godišnje osiguranje 25% jeftinije. Ako imaš additional drivera (mene) koji je žensko (jesam), onda spustiš cifru za još nekih stotinjak eura. A nitko ne mora znat da ću ja za volan sisti samo na busalicama u lunaparku. U aute se ne kužim pa neću brljati o tome koliko smo spičkali na mehaničara i gorivo (i ode je jeftinije nego u Hrvatskoj), vraćamo se na Gugl. Drugi mandat.

Nakon povratka s odmora u Hrvatskoj (kad koristim izraz “bila sam na odmoru u Hrvatskoj”, osjećam se ko purgeri kad idu “na more” umisto da kažu konkretno- u Split, u Zadar, Brela… ajme), bila sam opet na početku s job huntom. Srića, nije dugo trajalo. Nakon par dana tragično završenog izleta u “accommodation assistant” poslovne vode (objašnjenje za to radno mjesto navedeno je par pasusa iznad), javili se opet ovi iz Gugla i pitali bi li opet bila dio tima (uz sve one “delighted” i “grateful to have you on board” popratne pleonazme). Opet nažalost nude samo ugovor na određeno vrijeme, a kako nisam još dovoljno ojačala sa samopouzdanjem i odvažnošću da bi postavljala neke ultimatume (“permanent contract or death, suckers!”), opet sam podvila repicu i došla služiti kao mali pijun u velikoj šahovskoj korporativnoj igri Larryja i Sergeja. Uf, al ga serem… Još uvijek sam tu, na koliko dugo- nikad se ne zna.

Opet sam se razvezala o sitnicama, nisam pokrila zadnji put najavljene teme, ali ovo je moja prćija i kome ne paše neka ide po “Novu knjigu Lane Biondić”. To sam ja samo jalna, jer je Lana izdala pravu knjigu sa koricama i bilješkom o piscu, a ja trulim na nekakvom tamo blogu 🙂
Sretan Božić ili “Nollaig Shona Duit”, rekli bi mudri Kelti.