A new blog post I presume…?

Ne znam kako da počnem. Mogu se pravdat ovim i onim, da nemam vremena, volje, inspiracije. Imam svega pomalo, ali očito ne dovoljno da češće tipkam.
Najvažnije o Kanadi i Torontu sam vam rekla, a nije to toliko kul i nezaboravno mjesto da stalno izvire novi materijal. Upravo suprotno.
Toronto mi je nakon ovoliko (već skoro godinu ipo dana Kanade, ajme) vremena posta mjesto u kojem sad živim, a Kanađani i ostali su sad moji sugrađani. Opet ajme. Sve ono šta mi je na početku bilo novo i neobično, zabavno i smiješno, sad je postalo uobičajeno. Pretile ljude na ulici skoro više uopće ne primjećujem, samo malo „uđem u se“ kad sjednu pokraj mene u busu ili subwayu.

Detalj iz Subwaya

Iritantna lažna ljubaznost i osmijesi su mi sad postali normalni pa naivno očekujem da će mi se npr. blagajnica u našem Konzumu isto tako ozareno nasmiješiti i oduševiti mojim izborom zobenih pahuljica, a potom me srdačno pozdraviti i poželiti ugodan dan. Za plaću od 3000 kn bila bi luda da neće. Odavno sam se ode prestala osjećati ko da me neko ubacio u niskobudžetni američki film pa mi fraze „Dude, this is awesome, like, totally wicked- EH?“ ili : „Um, I was like, umm, like, I don’t know, like yeah“, sad zvuče svakodnevno, a time nažalost i manje retardirano.

Da ne govorim i da mi se jezik petlja. Nekidan objašnjavam tipu u restoranu (na hrvatskom) da će mu jedno jelo „uzeti 20 minuta vremena da se pripremi i da se moram dodatno pobrinuti da zbog toga ne zakasni na utakmicu“. I onda se kasnije mislim zašto tako kretenski pričam… Jer sve doslovno prevodim s engleskog „It takes 20 minutes to prepare“, „I have to double check to make sure…“

I tako sam „lost in translation“ na materinjem rvatskom…Da ne govorim da i dalje bezuspješno tražim po antikvarijatima domaće autore jer mi fali čitati na našem jeziku…
Kaže Denis da mu Kanađani nisu išli na živce dok se nije intenzivnije počeja družit s nama crnjacima sa Balkana. Tako ni meni Ameri nisu smetali dok sam mogla ugasiti televiziju i odmoriti se od ispraznosti. Sad ih teško mogu staviti na „mute“ dok mi s druge strane šanka pričaju kako žongliraju s tri ženske odjednom, kako su „got so wasted last night“ i ne znaju kako priživit radni dan i visit sa skele na 60-om katu zgrade na kojoj postavljaju instalacije.

Cupcake girl job

Mogu se samo smješkat i čekat da im govor postane nerazumljiv od alkohola, da se skljokaju sa stolice i odteturaju nekom drugom na raport. Ali im zato u sebi ispičkaram sve po spisku. Osjećam se ko Vedrana Rudan kad je opizde fumade dok piše kolumne.
Zašto dugo ne pišem, zato jer mi je život, nakon povratka s puta po Americi (o tome malo kasnije) postao monoton i dosadan pa nemam ništa pametno za referirat.
Mislim da sad živim po kanadskom modelu. Radim i spavam. Nema više onog početnog entuzijazma

(uuu, vidi napojnica od 20$, uuu vidi koliki dućan/auto/čovjek) ni želje za istraživanjem. Grad i ljude sam upoznala, vidila mjesta za izlaske, poslušala pokoji koncert, vidila nove filmove u kinu, pročešljala najzanimljivije kvartove, a onda je krenila monotonija.
Kuća-poso.

I to je filozofija pod kojom žive naši ljudi u inozemstvu. Koliko god oni šutjeli o tome- merđan i vikendica na Viru zarađeni su krvavim parama na baušteli ili u kamionu; 15 godina po 15 radnih sati dnevno u zamjenu za tjedan dana Kube godišnje, meni se nikako ne čine kao fair share.
Dakle Dora, vrime ti je da odeš ća, po mogućnosti negdi di je toplije, inteligentnije i ljudskije. Hrvatska bi se inače nametnula kao idealan izbor, ali sve me nešto strah.
Neki od mojih najboljih prijatelja i kolega žele otići vani. Dosadilo im je političko i ino prepucavanje te lažna obećanja. Dosadilo im je sa skoro 30 godina živit sa roditeljima i žicati za kavu. Dosadilo im je bezuspješno tražiti posao ili pak raditi petke i svetke, a onda strepiti hoće li dobiti plaću. Dosadilo im je čekati da im život napokon počne.

Onim rijetkima koji vole svoj posao, motivacija je na nuli, međuljudski odnosi u firmama su na rubu fizičkog incidenta, a sunce, more i kavica na rivi teško mogu nadoknaditi sve ostalo propušteno.

Rijetki trenuci kad drugi mene služe 🙂

I onda odlaze. Neki su ustrašeni od novog početka, većina ih nema muda a nažalost ni kvalifikacije ili samopouzdanje potrebne da se suoče s belosvetskom konkurencijom, pa linijom manjeg otpora ostaju doma i nadaju se. Oni koji odu,

razočaraju se dočekom na koji naiđu pa nakon šta par mjeseci peru, čiste i jedu govna od nadrkanih supervizora, odluče se vratiti kući. Istina, licemjerno je od mene na daljinu analizirati situaciju u Hrvatskoj, a u isto vrijeme pljucati po Kanadi samo zato jer sam frustrirana svojim nezadovoljstvom.
Ne mogu na blogu (jer je javan) više puno o poslovima i vizama, sad sam obični turist i još ovo malo vremena šta sam odlučila provesti ode moram se pritajiti.  „Just lay low“, reka mi je jedan kolega pa to i radim.

Ali evo, da ne bude samo grintanje, prošlo ljeto odradili smo meni jedno od najljepših putovanja u životu. Znam, sad stvarno zvučim poremećeno, al opet se radilo o New Yorku (treći put u godinu dana), a ovaj put obišla sam ga s familijom. Da mi je neko prije par godina (kad sam bila kul i luda) reka da ću se veseliti šta u grad koji nikad ne spava idem sa roditeljima, skoro 60-godišnjacima kojima je u zadnje vrime relacija ZG-ŠI-ZG jedino putovanje i počeli su lagano štekati, mislila bi da me snašla kazna. Ali moji su mater i ćaća, mlađu sestru da ne zanemarim, bili najbolje šta se New Yorku dogodilo od mog prvog dolaska 2008. Šalim se sad, naravno, ali ugodno su me iznenadili. Petnaestak dana New Yorka i Chicaga (malo Midwesta za promjenu) razbilo mi je radno kanadsko lito, a njima značilo avanturu života.

Reunion No. 2

Nakon natezanja usrid noći na Buffalo granici, šporka, umorna i nervozna stigla sam na JFK. International arrivals ekran na kojoj piše da je let iz Brisela davno sletio, izvrtio se sto puta, a tri tolko željene poznate face nikako da se pojave na izlaznim vratima. Mrzim aerodrome, svu tu zbrku, provjere, kontrole i uglavnom rastanke koji znače suze.
Nakon nekih sat ipo čekanja pojavili se oni, ležerno potežu kufere, gegaju se s noge na nogu ko pravi Dalmatinci. Ko da su u Sedramić sletili, a ne u NY. A ja u plač. Jebiga, ova sarkastična kulerica (!) s bloga raspadne se u trenu kad zagrli mamu i seku. Tata bi isto najradije, al ne smi zbog statusnog simbola glave obitelji, alfa mužjak i te šeme…
Pošto se radi o familiji i već starijim ljudima, ovaj put nisam mogla neku rupčagu i deseterokrevetnu sobu u hostelu rezervirat pa smo se samo malo makli od preskupog

Manhattana i uselili u sobu u hotelu na Long island cityju. To je kvart u Queensu, od Times squarea udaljen nekih 15-ak minuta podzemnom, a nekoliko puta jeftiniji nego sobica na precijenjenom otoku. Kao bonus, uboli smo i najbolji pogled iz hotelske sobe.

“Room with a view”

Mater i ćaća, ljudi u već poznim godinama, nisu ničim pokazali da im je naporno kulecati po gradu i pratiti moj tempo. A nabila sam presing, jer bi bilo nepošteno da, nakon šta ih toliko godina davim s New Yorkom kao obećanom zemljom, kapituliramo pod nekakvim tamo umorom.
Obišli smo sva „must see“ mista i šire. Materi je apsolutni favorit Bryant park i NY public library (očekivano- snobovski) svidija joj se europski štih, a prljavi Chinatown (štakori i komarci) su joj malo nagrdili doživljaj grada. Kata se naprotiv u Chinatown (Canal street) vraćala par puta po jeftine suvenire, a naučila se i majstorski cjenkati s lokalcima. Ćaća je više pažnje posvetio sociološkoj analizi Amerikanaca kao apsolutnih svjetskih lidera. Financial district i Wall street njemu su ostavili poseban, podijeljeni utisak. Oduševljen je bio arhitekturom i dizajnom, a razočaran onim što američki kapitalizam s epicentrom na Wall streetu predstavlja prema ostatku svijeta. Dakle- očekivano, NY svakome nudi ponešto i nitko ne ostaje ravnodušan

Pogled sve govori

Osim cijena najneugodnije ih je iznenadila hrana. A probala sam stvarno sve opcije. Kinesku, tajlandsku, vijetnamsku hranu i japanski sushi. U sushiju su se s guštom davili svih 15 američkih dana, dok smo ostatak vremena proveli na sendvičima, pizzi i pašti. Tajlandska i vijetnamska hrana zna biti bezukusna ako je pravilno ne oplemeniš umacima i začinskim biljem. Moj ćaća, nenaviknut na nove izazove, zgađeno je njušija i pljucka bok choy, Pho juhu i Thai rolice. Nije mu bio jasan koncept skoro sirovog povrća, nedostatka soli, papra i maslinovog ulja pa smo imali par gladnih incidenata.
Američka hrana također nula bodova. Tek sam s njima shvatila koliko sam naviknuta na nezdravu fast food američku kuhinju. Meni su burgeri, fries i nachosi na svakodnevnom meniju, a tek kad sam vidila izraz na materinom i ćaćinom licu nakon šta bi zagrlizli u blt burger ili ulični pizza slice za dolar, skužila sam da mi aneurizma ne gine ako ovako nastavim. Ćaća mi je kasnije zabrinuto reka da se nakon prva dva njujorška nezdrava dana prepao čime će se hraniti do kraja putovanja. Sreća da smo nabasali na sarajevske ćevape u Astoriji, inače bi me razbaštinili.
Sestri je hrana bila na zadnjem mistu, ona se svako jutro morala našminkati, ispeglati i ulickati kako bi njujorške slike (nakon Instagramskih korektivnih zahvata) bile „likeable“ na Fejsu.

Bome, Njujorčani su mislili da su sve vidili, al moja seka koja u top formi u minici piči po Petoj aveniji ugodna je novost za oko nakon svih pretilih spodoba po cesti.

She fought the law and she won 🙂

Trubili su joj i zviždali, NYPD panduri su se otvoreno nudili za sliku, a mater se jadna pripala da će i druga kćer ostat na krivom kontinentu. Zasad je ipak samo jedna izbjeglica u familiji. Katu je, za razliku od ćaćine ekonomsko-političke i materine kulturne strane New Yorka, najviše zanimao šoubiznis. Tako smo je morali u svim pozama slikati ispred filmske kuće od Carrie iz Sex i grada u Greenwich Villageu, na Metropolitan skalama glumila je Blair iz Gossip girl, pola Central parka je prepoznala po scenama iz serija i filmova…Tinejdžerska posla.
Bila sam pomalo nervozna vodičica. Familija je htjela upiti što više dojmova na brzinu pa je posjet svakoj ulici, parku i trgu bio popraćen pitanjima „Doraaa, šta je ovo, kako se zove ova zgradaaa, ko ju je projektiraooo?“ Kako da nakon toliko posjeta ovom gradu priznam da nešto ne znam? Pa sam nabadala odgovore na random: „Je, tu su upucali Lennona, ode je živila Petra Sanader na naš račun dok je studirala glumu u NY, aha, Bud light je super piva, uopće nije ko voda s pjenom…“
Malo su mi živci oslabili i osjetljiva sam na glupa pitanja otkad radim na cateringu.

Kad me Židovi (inače, poznati kao oštroumna i praktična nacija) za jagode, ananas i dinju na tacni pitaju „Ohhh, what do we have here?“, dođe mi da ih cinkam rabinu da na Šabat tipkaju po mobitelu ispod stola….
Zato mi je laknulo kad smo sletili u Chicago. Tu smo svi na novom, nepoznatom terenu i krećemo u istraživanje.
Ipak, nekako sam se opet ja našla s vodičem u ruci, a buljenje u Google maps i Yelp su mi umanjili potpun doživljaj Oprinog Windy cityja.

Moj otočić sreće iz zraka 🙂

Posebno priznanje još jednom ide mojoj familiji. Mater i ćaća su u poznim godinama pristali provesti 5 noći u hoStelu. To znači čekati u redu za WC, tuširati se u japankama da ne navučeš gljivice na stopalima, na doručku se otimati za zadnji kroasan ili jabuku s hipijem s dredovima, spavati na škripavim krevetima na madracima od papira… Oni su to sve stoički podnili, čak im je bilo i zabavno, a neskromno tvrdim da su bili najkul roditelji i atrakcija u Chicago getaway hostelu.
Chicago je manja, čišća i mirnija inačica New Yorka. Bilo je lipo nakon one NY strke i zbrke uživati u zelenim parkovima i pitomijoj atmosferi.
Za razliku od NY di smo samo trčali, Chicago smo vidili lagano i bez žurbe. Osim kad bi ćaća naletija na GAP, Kata na Forever 21, a mater na Pottery barn.
Chicago je tipični velegrad sa obilježjima sveameričkog načina života. Financial district sa zgradurinama koje nadvisuju jedna drugu. Willis tower, ex Sears je pao na drugo mjesto najviših američkih zgrada kad su prije par mjeseci načulili antenu na novoizgrađeni „One World trade center“ (ili Freedom tower) u New Yorku. Mi smo ih vidili oba, meni je novi WTC impresivniji, ali ja sam 9.11. urotničko-zavjerenički freak pa me cila ta priča još loži…

Chicago skyline i mi 🙂

Turistima su vjerojatno najimpresivniji Millenium i Grand park, spojeni u ogromnu zelenu oazu u centru grada. A na svakom koraku neka umjetnička atrakcija. „Cloud gate“ ili „The bean“, a po naški „fažol“ ogromna je skulptura od nehrđajućeg čelika ili najpoznatije svjetsko zrcalo u kojem se ogledaju čikaški neboderi i turisti željni jedinstvene fotografije. Nekoliko metara dalje nalazi se Jay Pritzker glazbeni paviljon. Ljeti se tu održavaju besplatni jazz, blues pa čak i rock koncerti, a ogromna livada ispred paviljona se sa zalaskom sunca ispuni ljudima koji dođu na piknik i besplatnu porciju klasične glazbe.

I mi smo nabasali na neki moderni jazz, dali smo mu šansu ali neuspješno. Veći je gušt bio biti dio ugođaja koji stvara tolika masa ljudi, i fascinantna građevina kanadsko- američkog arhitekta Franka Gehryja.

Nisam uopće geek za arhitekturu, ali odnedavno štujem tog Gehryja i njegove pijane građevine, imala sam čast uživo vidjeti AGO (Art gallery of Ontario u Torontu), neboder u New Yorku i ovaj čikaški paviljon. Sad ću ko prava Gehry groupie ganjati i njegove europske uspješnice, nadam se u Bilbau i Barceloni.

Crown fontana

U Grand parku oduševila nas je i Crown fontana, skulptura koju čine dva prozirna tornja s ugrađenim ekranom na kojima se prikazuju ogromne video snimke lica stanovnika Chicaga. Između tornjeva je bazen u kojem se brčkaju djeca i turisti, a autor ovog umjetničkog djela je katalonski umjetnik Jaume Plensa.

Još jedna fontana, među najvećim na svijetu, Buckingham fontana, nalazi se u Grand parku u Chicagu. Bila mi je poznata već i sa slike, a tek sam se naknadno sjetila da se radi o sceni iz uvodne špice serije „Bračne vode“…

Sramota, ali skroz smo zaboravili otići pogledati Meštrovićeve „Indijance“ koji se nalaze stotinjak metara od fontane. Toliko o štovanju naše gore lista u tuđini. Ali sam zato familiju iz svih kuteva slikala na Nikola Tesla corneru u NY…

Buckingham fountain

Chicago me se dojmio upravo zbog arhitekture kojoj inače ne pridajem toliku pažnju. Na materino inzistiranje išli smo pogledati  i kuće koje je dizajnirao Frank Lloyd Wright u Oak parku, predgrađu Chicaga. Pojma nisam imala da su najpoznatiji američki arhitekt i jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca Frank Lloyd Wright i Ernest Hemingway godinama živjeli u Oak parku samo nekoliko blokova jedan od drugog. Taj Oak park je nešto ko Varoš u Šibeniku 🙂

Obišli smo sva zdanja i dobro nahranili mozgove kulturnim sadržajem, a Chicago će nam svima ostati u sjećanju kao uglađena pitomija verzija New Yorka. Nešto slično Torontu, uostalom.

Familiju sam ispratila, (još jedna tužna scena na aerodromu, nije vrijedno spomena) a tih 15-ak dana ljeta još uvik se

čine nestvarnim; navikla sam njih gledati kući na kauču, u pidžami, eventualno u kupaćem liti na Brodarici, a ne kako s ruksacima i fotoaparatom piče po svjetskim metropolama. I onda onaj osjećaj ponosa kad vidiš kako uživaju u svakom trenutku i kad shvatiš da si dijelom zaslužan za to. Neki imaju djecu znanstvenike, doktore ili Nobelovce pa po stanu vješaju diplome i priznanja. Moji roditelji su dobili zbunjenu lutalicu koja na njihovu veliku žalost i dalje ne misli stati na loptu, ali su im zato utješna nagrada ovakvi izleti na drugi kraj svijeta.

Tipična turistička ispred “fažola”

Nekako mi se čini da je ovo zadnji blog post iz Kanade. Možda i bolje, ne želim više svojom negativnošću strašiti nadobudne mlade ljude koji će se otisnuti preko bare u potrazi za boljim životom. Mislim da se, čitajući od početka, jasno vide sve prednosti i mane života u Kanadi. Po mom mišljenju naravno, jer ne tandrčem ja po ovoj tipkovnici da bi nekom slagala upute za preživljavanje ili selfhelp „Canada for dummies“ vodiče, ovo je isključivo moje iskustvo i online ventil za suočavanje s osobnim demonima.

Puno bi radije pisala zabavne blog putopise iz Južne Amerike ili JI Azije nego ove samokritično-patetične referate. Stoga ovim blogom zatvaram kanadsko poglavlje i otvaram sezonu lova na nove avanture. Samo da se ne ureknem. Stay tuned.