“Za početak bilo šta…”

“Ma bitno je odnekud početi, za početak uopće neću birat poslove, raditi ću šta god triba, za početak bilo šta.” Tu rečenicu sam bezbroj puta izgovorila sama, a sad je skoro svakodnevno čujem od onih koji su došli, planiraju doći, ili ne planiraju ništa, ali sad je emigracija kul pa se rijetko tko ne bavi mišlju o odlasku. Zanimljivo je kako to “bilo šta” ima više razina pa entuzijazam i spremnost za počinjanjem od nule naglo opadnu kad shvatiš da se početnički poslovi dijele na loše, još gore i katastrofalne.

Svi smo mi baje na štekatu u lokalnom kafiću kad okupljenim obožavateljima nadugo i naširoko obznanjujemo svoj plan za ostvarivanje zapadnjačkog sna i tumačimo kako smo prokužili recept za uspjeh po principu od metle do zvijezda, ali kad se nađeš u stranoj zemlji na ulici sa životopisom u ruci, tapšanje po ramenu i riječi ohrabrenja onih bezmudaša iz birtije, nekako izblijede, a samopouzdanje se spusti na dno želuca odmah pokraj čira neizvjesnosti koji bubri od nervoze.

Bila su i meni puna usta o “za početak bilo šta” poslovima, i ko danas pamtim onaj dan kad smo Livia i ja došle na razgovor u neki restoran/klub u Torontu i skužile da traže samo kitchen staff, točnije- dishwashere… “Ja sam završila FAKS, ja neću bit jebena peračica SUĐA, to rade Meksikanci koji ne znaju jezik, ovo je ispod svake razine, neću i neću”, cvilila sam joj na ramenu i proklinjala “bilo šta” poslovnu filozofiju, priznajem. A onda se zastor spušta, a iduća scena prikazuje dvije visokoobrazovane djevojke kako s mrežicom na kosi i gumenim rukavicama do lakta ribaju tave i lonce. Pa fast forward prema pranju zahoda i ženskog donjeg rublja na ruke u kući onog starog šaptača životinjama, do pohotnih Portugalaca koji su mislili da je njihova ruka na mojoj guzici uključena u cijenu pića.

“Za početak bilo šta” trend se nažalost, pisala sam već, nastavio i u Irskoj, a s obzirom da sam ja tih “početaka” i “bilo šta” poslova imala već ohoho, nisam više imala pravo grintati i cviliti da mi je pun kufer svega i priznat da mi je možda teško. Jer rješenje mojim mukama jednostavno je i jezgrovito: “Sama si kriva, ko te tira, dođi kući.” Nakon takvog reality checka začepiš labrnju i nakiseliš novi fejk osmijeh na facu u roku odmah.
Nisu svi tako direktni ko moji bližnji, ostali emigranti koji se preko Skypea i Vibera žale na okrutnost strane zemlje uglavnom čuju ovo: ” Ma ne brinem se ja za tebe, snaći ćeš se ti, nešto će već iskrsnuti…”

I toga sam se naslušala, posebno prije Kanade, a onda sam čula da u Šibeniku slavodobitno pričaju kako sam kući bila novinarka, a sad po Torontu perem čaše. Moj križ je k tome teži jer dolazim iz malog grada di je tuđa nesreća po defaultu tvoj najveći uspjeh i jedva čekaju da zapneš da bi na kavama raspredali: “A šta san joj ja reka…”

A meni više nema smisla opet derati po istome i pričati kako je lako bit šerif u svom selu. Kad se makneš negdi di ne samo da ne znaju ništa o tebi, tvojoj porodici, podrijetlu, obrazovanju, karijeri, nego kad skužiš da nemaju pojma ni o tvojoj zemlji, kulturi, identitetu jednog specifičnog podneblja koje te obilježilo i zbog kojeg si danas takav kakav jesi. Onda se tek nađeš ogoljen do kosti i prisiljen prilagođavati se novom, uz konstantni osjećaj manje vrijednosti koji te prati, a dijelom je ukorijenjen u tebi zbog male sredine iz koje dolaziš, a dijelom si ga sam sebi nametnuo tijekom života u inozemstvu, jer si tek sad svjestan koliko stvari kući loše funkcioniraju.
Da pojednostavim, radi se o kompleksu koji ima svaki Šibenčanin kad npr. ode na faks u Zagreb. Čudno izgledaš, neobično pričaš, konobar ne zna šta piješ, teta u dućanu ti nije pozdravila babu, na pijaci nemaš svoju ženu koja će ti ispod banka dati blitvu iz vrta, a ostali će pod domaće povrće kupovat Tordorićevo… Ali, ponavljam- za početak prihvaćaš bilo šta.

Zapravo sam tila pisati o traženju posla u Irskoj, a s obzirom na to da sam šetanje po ulici s životopisom u ruci i tehniku “Hi, how are you, do you, by any chance, have any positions open?” već magistrirala, prelazim na moderni proces zapošljavanja- iz fotelje, preko maila, LinkedIna i video intervjua.

Sve počinje ujutro kad već iz kreveta grabiš mobitel i otvaraš mail jer si jučer poslao 30 molbi za posao i napet ko puška čekaš mailove i pozive recruitera koji će u tvom pomno skrojenom CV-u i umiljatom cover letteru naći idealnog kandidata za svoje radno mjesto. Pregledao si sve stranice sa savjetima za pisanje životopisa, odjeba si onaj debilni Europass format koji ni u Bedekovčini ne prolazi i skinuo novu kul šprancu prilagođenu irskom tržištu. Napravio si “summary” olitiga sukus svih svojih znanja i vještina, istaknuo key responsibilities i achievements za svako radno mjesto, napucao ih brojkama, postotcima, frazama poput “boosted”, “contributed”, “launched”, “implemented” i sličnim pokazateljima da bi tvoja bivša firma bez tebe bila u debelom kukiju. Naravno da si “driven professional, results oriented self-starter i problem solver” koji u malom prstu ima proficiency u B2B cloud business, SEO, SEM i PCP alatima…

Ali zašto ti je onda pobogu Gmail inbox pun tek poziva na promociju novog singla Sandre Afrike, Aviokarte ti javljaju da možeš u Dubai i nazad za 4 tisuće kuna, a Turistička zajednica Grada Skradina poziva te na svečanu sjednicu povodom predstavljanja nove turističke strategije?
Pokriješ se preko glave i nastaviš spavati sanjajući ponudu za posao Guglovog Account strategista za srednju i jugoistočnu Europu. Tu i tamo, dobiješ poziv od recruitera koji zove da provjeri jel imaš background u IT-u, ako već ne akademski onda bar par godina praktičnog iskustva i poznavanje data baza ko šta su Oracle, MySQL, MSSQL, &%$#%… Nemaš baš te finese, ali si iznimno reliable, goal oriented i hard working person, zar to nije dovoljno? Nije.

Poslovna mapa Dublina

Tu i tamo ti, nakon 45-minutnog telefonskog razgovora o ontologiji , biti i bitku tvog dosadašnjeg poslovnog života, ugovore telefonski intervju sa drugim recruiterom koji je profiliran baš za radno mjesto za koje si se prijavio. Ne pitaš naravno, koji je vrag onda bilo ovo pilanje po živcima ako ćeš sve prolazit s još jednim head hunterom, nego se zahvališ, poželiš “wonderful day” i onda primiš kobasičetinu od maila s linkovima na detalje o poslu i firmi te natuknicama o kojima ćete razgovarati sutra u 13:45 pm. Greenwich Mean Time, jelte.
Provedeš ostatak dana i cilo iduće jutro učeći o povijesti firme, specifičnostima posla na koji si se prijavio (nije ti, doduše, više jasno zašto, jer nemaš niti jednu dodirnu točku u CV-u s onim što se traži od kandidata), tražiš po internetu članke s primjerima pitanjima koja se najčešće pojavljuju na intervjuima, vježbaš ispred ogledala… Ukratko, silaziš s pameti.

Prije telefonskog intervjua sjediš na podu svog mini (s naglaskom na mini) studio apartmenta s mobitelom, laptopom, bilježnicom i hrpom papira s bilješkama, mantraš svojih 5 mana i vrlina, razloge zašto si baš ti idealan kandidat za tu poziciju, domišljaš se relevantnih primjera kada si negativno iskustvo na poslu okrenuo u svoju korist… I naravno, šaljivih anegdota da pokažeš kako imaš vrckavu i šašavu osobnost.
Preko telefona naravno, ne vidiš reakcije s druge strane, sve je “great” i “excellent” pa nemaš pojma kakav si dojam ostavio, recruiter ti naravno kaže da će se javiti u narednih nekoliko dana s feedbackom/odlukom jesu li te odlučili “move forward” ili ovim telefonskim intervjuom tvoj angažman u kul firmi rednog broja 43.- završava. Moving forward naravno, ne znači posao, nego prolazak u idući krug natjecanja. Traženje posla je u biti isto ko i audicija za “Voice”, samo ti Indira ne trabunja o energiji kojom moraš zračiti, a Žak ne izgleda ko da će te pojesti.

Ostatak dana provodiš analizirajući svaku svoju riječ, svako zamuckivanje ili pauzu između odgovora. Obećavaš sama sebi da ćeš si idući put šigurecom uvatiti obraze do ušiju ne bi li se tako natjerala da se smješkaš dok pričaš, jer na LinkedInu piše da glas drugačije zvuči preko telefona ovisno o tome jel se smiješ ili si ozbiljan, a veselje u glasu je naravno presudno u procesu zapošljavanja. Ne daj bože da si ikome kući rekao da imaš (telefonski) intervju za posao, jer ne želiš sve ove samoanalize prolaziti još sa ujnom, strinom i jetrvom. Svojoj babi si fala bogu uvik pobjednik (ukoliko naravno na razgovor za posao nisi otiša gladan, vrag odnija prišu) pa ležeći budan u 4 ujutro ozbiljno razmišljaš o tome može li baba biti relevantan kontakt za referencu.

Idućih par dana grizeš sve oko sebe, istresaš se na svoj odraz u ogledalu, momak ti treći dan za redom jede puru s vrhnjem jer nisi u stanju odvegetirati s kreveta i isključit “Dance moms” na Netflixu. Usput dobiješ još par odjebenica na mailu sa poslove na koje si se javljala u međuvremenu i svaki put umreš malo iznutra kad vidiš izraze “unfortunately” i “we regret to inform you”.

Ukoliko ti se posrećilo da dobiješ priliku otići na “on-site interview” ili u 4 oka popričat s menadžerom željene firme, razina stresa skače na još višu razinu jer više nema bilješki (i šigurece) koje te mogu spasiti i pomoći ti da zakamufliraš svoje nedostatke. Sređen, mirisan, počešljan i nasmijan (kiselo), dolaziš u firmu, dobiješ visitor pass na recepciji i čekaš da te pozovu. Osjećaj je ko u zubara, samo šta te u zubarskoj stolici, za razliku od ove, nitko neće krivo shvatiti ako jaučeš od nelagode i poželiš pobići glavom bez obzira, pravac materi u krilo. Sjedaš pred menadžera (ili više njih ako si baš pegula) koji ispred sebe ima tvoj CV (ili jednu od verzija, jel) i kreće neizbježno prvo pitanje: “Tell me more about yourself…”Nakon 30 minuta do sat vremena, ovisno o raspoloženju ispitivača i opisu radnog mjesta, izlaziš van zajapuren, izmožden i emotivno prazan. Ostavio si srce na terenu, ali tvoj dio posla je sad gotov, stvar preuzima viša sila. Preispitivanje svakog odgovora, analiziranje tona glasa i mimike lica ispitivača su naravno i dalje tema svih razgovora i razlog neprospavanih noći u idućih par dana.

Ja sam na primjer, netom prije jednog razgovora za posao skužila da mi je neko ukra biciklu. Ništa neobično, to su čari sirovog Dublina, dobro je i izdržala dosad. Ali na razgovor sam morala pješke, skoro sam zakasnila i kasnije sam recruiteru nakon intervjua, u trenutku “awkward silencea” dok smo čekali lift da me isprati iz zgrade, prepričala neugodnu epizodu od tog jutra. On mi je na to rekao da je uvjeren da ću si uskoro moći priuštiti novu biciklu, a meni je ta naizgled nevažna opaska bila najbolji pokazatelj da imam šanse za dobiti posao.

Intervju u četiri ili više očiju ne znači nužno da je proces završen, moguće je da te trebaju na još jednom ili više razgovora, video konferenciji s menadžerima koji su “overseas” (to je, kad su u pitanju poslovi u Dublinu, uglavnom ekipa iz Silicon Valleya) ili moraš proći jezični test, ovisno za koje govorno područje se prijavljuješ.

Dublin Docklands

I taj vražji jezik je posebna priča. Za hrvatski, srpski i srodne nam jezike, posla u Irskoj nema. Iako je zemlja multi-kulti, a svjetske firme sa europskim sjedištem u Dublinu trebaju poliglote kako bi odavde pokrivali cijeli stari kontinent, Balkan im zbog bijedne ekonomije nije interesantno tržište. Da sam kojim slučajem učila njemački , francuski ili nizozemski, mogla bih birati, a ovako sam u najblaže rečeno nezavidnoj poziciji. Novinarstvo i hrvatski jezik. Give me a break 🙂

Ponekad i iznikne radno misto za hrvatski/srpski jezik, ali onda ga, u duhu podneblja- ukinu. Naime, onaj posao s anegdotom o ukradenoj bicikli sam najprije dobila, da bi mi nakon par dana javili da je projekt otkazan za hrvatski jezik, jer su procijenili da je tržište premalo i da je obim posla zanemariv. To šta su meni uludo prošla 2 tjedna koje sam provela na intervjuima i testiranjima, nema beda, moje vrijeme i živci su isto zanemarivi. Da ne spominjem da sam svojima kući već rekla da sam dobila posao sa konkretnijim ugovorom i boljom plaćom. Pa neka recruiter zove moju babu od 80 godina i kaže joj da neću doć u posjet zbog toga šta nemam para za kartu jer, jeli, nemam posao.

Kad te tako naguze, teško se ponovo natirati na ponovno prepravljanje životopisa, slanje molbi i obnavljanje samopouzdanja. Nisi ti kriv, napravio si sve šta se od tebe tražilo, bio si simpatičan, vrckav, šašav i opet šipak. Par dana opet vegetiraš u krevetu uz Netflix i teglu Nutelle, a onda sve iz početka. Iz letargije te trgne pomisao da ti, ako ovako nastaviš, ne gine opet tacna i restoran ili još gore, accommodation asistiranje, aka sobaričarenje. I opet se vraćamo na onu- “za početak bilo šta” teoriju. Samo u mom slučaju pitanje glasi- koliko početaka moram odraditi i zašto baš toliko puno?

Saga o traženju posla se zasad na moju sreću prekida (iako, nakon svega gore opisanog i otkazanog nikad ne znaš), nakon svih ovih peripetija dobila sam stalni posao. Nakon Googlea na redu je najveća svjetska društvena mreža (bez reklame), šta znači da idem na Silicon Dockse i da sam napokon našla način da unovčim sve ono dangubljenje po društvenim mrežama. 🙂 Dublin je stvarno tech hub di su mogućnosti nepresušne, al većina smrtnika ipak mora proći gore opisani križni put. Naravno da ne očekujem pohvale ni čestitke, ipak je blog namijenjen prvenstveno za hrvatsko jalno tržište; moja baba je zadovoljna i to je najvažnije. Iako joj F…..k nije napet, ona bi radije unuke, ali šta je tu je.

Još jedan update, ili reklama- Sale sa Lokal.hr-a prenosi moj blog u nastavcima jer je bio šarmantan i nisam mu mogla reći ne. Portal je zamišljen kao jedinstvena adresa na kojoj možeš pronaći vijesti sa svih lokalnih medija u domaji. Tako da misli globalno, djeluj lokalno i klikni na Lokal.hr 🙂 I na Šibenik In. I na Fejs 🙂 Ok, dosta. Pusabok.

 

Prodavanje duše korporativnom vragu ili guglanje za pare

Ponosna sam ko prasica jer blog ima već nekoliko hejtera koje živciram i imaju zamjerke na ono što pišem, a to znači da sam čitana i dalje od kruga najuže obitelji i prijatelja. Ili pak znači da se sve više ljudi preko interneta informira o emigraciji u Kanadu ili Irsku pa nalete na mene i izdrkavaju se. Vjerojatnije ovo potonje 🙂

Dakle, da ugodimo masi, u ovom blogu tema su unicorni, duge i leteći medvjedići. Irska i Dublin su prekrasni, ljudi po gradu veseli i susretljivi, plaća mi je 6000 eura mjesečno, a živimo u trosobnom stanu u Ballsbridgeu s dva psa i činčilom…
Ne mogu… Sorry hejteri, prebacite se na Lanu Biondić i slične čiklituše.

Di smo stali s pričom? U Dublinu sam, živim u hostelu, opet konobarim i proklinjem gastarbajterizam. Kad sam otišla iz irskog restorana/puba i izgadila gazdu na Trip advisoru, taman smo se toliko financijski oporavili da se odlučimo skučiti. Imala sam veliku sreću jer sam naletila na studio apartment u ok kvartu, blizu centra na južnom dijelu grada. Dublin se uglavnom dijeli na North i South, rijeka pila grad popola, a poznavatelji dublinskog “podzemlja” reći će da je North “dodgy”, a South je “posh”, iako naravno ovisi u kojem dijelu sjevera ili juga živiš. Čak se dijele i po naglasku, pa navodno ovi sa sjevera (npr. Blanchardstown i Finglas), pričaju “getto” English, a južnjaci pak salonski “proper” engleski. To nisu moje riči, samo prenosim šta mi je pričala (i imitirala) kolegica Irkinja 🙂
E sad. Studio apartment olitiga garsonijera. Svaki zagrebački student ih je upoznao, miješanje juhe na špakeru iz kreveta, vješanje robe po lusteru i spavanje u kadi kad imaš goste su valjda zabavni kad imaš 22 godine i kad takva garsonijera u Dublinu ne košta ko trosobna vila na Pantovčaku.
Cijena rentanja stana u Dublinu je sve bliže Londonu koji je po svim kriterijima abnormalno skup, al bože moj, to je razumljivo za London, jer tamo žive kraljica i princ George. Ali u Dublinu žive Facebook, Google, Microsoft, Ebay, Paypal, Yahoo…

Europska sjedišta tih kompanija su tu iz razloga šta je Irska europska zemlja s najmanjim porezom na dobit za kompanije od 12,5 posto, naspram primjerice SAD-a, di isti porez iznosi 35 posto. Velike korporacije donose radna mjesta, radna mjesta privlače nezaposlenu radnu snagu koja mora negdi živiti, vlasnici kuća i stanova suočeni su s poplavom ljudi koji čekaju u redu isprid sobice ili garsonijerice i doslovno imaju mogućnost ko na aukciji odabrati najočajnijeg imigranta, koji je spreman platiti najvišu cijenu za njegov prostor.

Primjer na slici je trenutno aktivan oglas za garsonijeru u centru grada. Ova sobica s tušem tik do “kreveta” je na “bubnju” za 800 eura misečno. I ne sumnjam da će naći stanara.
Mi smo, ponavljam, imali sreće jer je gazda normalan, dođe jednom mjesečno po kiriju, nit ga vidiš niti čuješ. Ali stan je star, vlažan i toliko mali da se spotičem sama o sebe, a Irska je, već sam spomenula, Hrvatima sve draža destinacija pa se popis gostiju na našem “luftiću” na podu i dalje širi. Ugrozila sam već nekoliko prijateljstava zbog svoje “negostoljubivosti”, al stvarno mi nije više zabavno živit ko u skvotu. Zato mi je novogodišnja odluka naći stalni i dobro plaćen posao i iselit se negdi di iz kreveta nemam pogled na sudoper.
Toliko o stambenom pitanju.

Nakon restorana neko vrime sam radila part time za jednu catering agenciju. Ovaj put nisu bili Židovi nego čistokrvni Irci pa sam se iz sinagoge prebacila na posluživanje bogataša u VIP ložama na konjskim i pasjim trkalištima. Uglavnom se radilo o starčadi sa iznajmljenim posvudušama koje su za tu prigodu na glavu nakeljile one ogromne šešire ili mašne (koji iz nekog razloga obavezno moraju stajat ukrivo i visit s jedne strane glave) , brdo fluorescentne šminke i najkraću i najdrečaviju minicu. Onda takve gacaju po blatu i kaskaju za svojim sugar daddyjem koji rasipa eure na konje vrane. Moja uloga u cijeloj priči je bila natankat ih alkoholom i nadat se napojnici. Da se sad ne ponavljam- para opet slabo i ništa. Ali, preko ove agencije upoznala sam pravu irsku svitu i elitu. S malo šarma al puno para. Gibonni laže. Obišla sam sva konjska i pasja trkališta, kriket i ragbi igrališta u Dublinu i okolici, par smjena odradila u jednoj samoprozvanoj “high class” catering agenciji di se hrana služi u bijelim rukavicama, vino toči uz naklon od 45 stupnjeva i s lijevom rukom na leđima u pozi ” upravo me lovi išijas”. Klijentela na takvim “hoch” zabavicama su glavešine gore navedenih američkih megakompanija koji se obloču i onda jedni drugima čestitaju što su direktori svemira. I opet sam se pitala “zašto baš meni i kako me neće Eurojackpot…”

Ljeto u Irskoj

To je bilo u petom, šestom mjesecu kad sam naivno očekivala da će ljeto počet, samo šta nije. Negdi do 15.7. sam se nadala, a onda odustala i shvatila da se živa na termometru u Irskoj ne penje preko 20 stupnjeva i da mi je jaketa suđena cijelu godinu. Iako, kad se navikneš na činjenicu da si stalno mokar i da je kišobran važniji gadget u torbi od mobitela, klima u Irskoj i nije tako loša. Kiša skoro nikad ne prerasta u pljusak, uglavnom sipa ona iritantna rosulja, sunce se pojavi bar jednom u tri dana, a temperatura skoro nikad ne pada ispod nule. Kad se sunce odluči pojaviti i zadržati duže od nekoliko sati, onda je Irska stvarno prekrasna. Skoro ko Šibenik. To sam morala reći, jer mi TZ Grada Šibenika plaća promo kemijskama, magnetima i ušećerenim bajamama da ih spomenem 🙂

Već sam svojima kući toliko tupila od 1000 nijansi intenzivne zelene boje, ovčicama, kravicama i potočićima, da se osjećam ko Heidi kad je onomad iz Frankfurta napokon otišla nazad u Alpe kod djeda.
Moja ugostiteljska karijera je dovedena na kušnju kad sam dobila ponudu da radim na jednom novom projektu za Google. Smišno mi je kako te megakompanije izigravaju skromnost prilikom procesa regrutiranja novih radnika pa ti kažu da “bi ti voljeli ponuditi posao i da bi im bila čast da budeš dio njihovog tima.” I onda ti onako kurtoazno daju vremena da razmisliš o svojoj odluci jer, ko zna, možda imaš nešto drugo u planu. Aha, imam drugu opciju- šetati s tacnom punom lemon sorbeta i nutkati maturante privatnog muškog internata da nešto stave u kljun prije nego šta se bace na alkohol. Dok mi brkata supervizorica Aoife (čita se “Ifi”) dahće za vrat i psuje “dog’s bollocks” jer sam spora ko blato. Ukratko, odlučila sam prihvatiti ponudu i postati dio Google tima.

Office style (fala bogu nema dress codea)

E sad, da pojasnim. Sve one kul i svecke kompanije sa sjedištem u Dublinu imaju svoje interne zaposlenike koji žive američki, ili, u ovom slučaju- irski san. Priče o besplatnoj kantini sa sushijem i steakovima, teretani, dječjem vrtiću u firmi, stolovima za bilijar, tenis, pikadu i prostorijama za “ubit oko” su istinite i postoje u Dublinu. Ali namijenjene su isključivo stalnim (ili posebno povlaštenim) zaposlenicima. Ali svaka korporacija, u ovom slučaju Google, živi od temporary employersa koji odrađuju poslove za njih preko staffing ili recruitment agencija. I takva stoka sitnog zuba (među njima sam i ja) radi na eksternim lokacijama razbacanim po gradu, nemaju beneficije koje imaju “pravi” zaposlenici i uglavnom su zaduženi da odrade kratkoročni projekt, nakon kojeg si ponovo na početku. Ok, s malo uljepšanim životopisom. Nikako ne želim umanjiti činjenicu da radim za najmoćniju firmu na svijetu i da je iskustvo fenomenalno, ali jedno je biti Todorić, a drugo blagajnica u Konzumu, ako me razumijete… O projektu na kojem radim ne smijem ni zucniti jer je sve naravno strictly confidential, ali mogu reći da je prilično zanimljivo za uredski posal kojih sam se dosad užasavala.

Radim s ljudima iz cijelog svijeta, prisutan je sav taj multilingual i multicultural preserans. Učim plivati u korporativnom svijetu reachanja targeta i krvarenja za team, imam weekly quality meetings i performance checks, postavljam si “personal goals of the day” i naravno živim za TGIF (thank god it’s Friday) i after work partije. A meni opet sve to smišno i lažno, a posebno kad vidim da se ljudi stvarno nalože kad čuju “Google” i onda se, kako je sad moderno reći, “networkaju” sa mnom jer procijene da je dobro poznavati nekoga ko radi u GUGLU. Jebote GUGL. Da ne bi bilo zabune, poslovi preko recruitment agencija u GUGLU ili sličnim firmama koje žive u internetu su uglavnom s rokom trajanja, a vrsta posla je najčešće ekvivalent telefonista u službi za korisnike T-Coma u Hrvatskoj. Dakle, svodi se uglavnom na primanje pritužbi i pitanja od nezadovoljnih klijenata i prema “customer is always right” šabloni, rješavanju njihovih nedoumica.

Evo mini rječnik i vodič kako zakamuflirati naziv radnog mjesta da zvuči poželjnije: Služba za korisnike se zove “customer support”. Javni ovršitelj ili onaj šta te podsjeća da moraš platit račun za struju se pitomo zove “collections agent”; “sales representatives ili “sales executives” su oni šta kucaju na vrata i nagovaraju te da se prebaciš na drugu mobilnu tarifu ili da ti otkriju tajnu da njihova kompanija prodaje jeftiniju struju od one s kojom si ti pod ugovorom. Ako čaćkaš dalje, vrlo brzo skužiš da je “accommodation assistant” samo kićeni naziv za sobaricu u hotelu, “kitchen porter” je perač suđa, “commis chef” pomoćni kuhar… da dalje ne nabrajam…

Jedna turistička

Ja imam sreće šta ne radim na telefonu s nezadovoljnim klijentima, ovaj posao mi umjereno dovoljno zaokuplja mozak, ali i dalje bi ja radije na Aktualni sat u Saboru ili sjednicu šibenskog Gradskog vijeća. Samo kad bi mogla bit na Guglovoj plaći…

Nakon Kanade počela sam poslove dijeliti na one koje mogu uvrstiti u CV, koji će mi pomoći naći novi bolje plaćen posao i one koji mi služe samo za golo preživljavanje, ali su objektivno gubljenje vremena. Istina je da s konobarenjem i cateringom, posebno u finijim restoranima, mogu zaraditi dovoljno da se pokrijem i nešto prištedim. Ali svatko ko je radio u ugostiteljstvu dobro zna da je posao krvav, smjene traju i do 14 sati, kurje oči i proširene vene su neizbježne, a iritantne mušterije su svakodnevica. Ljudi čuju samo konačnu zarađenu cifru i automatski pomisle da su novci pali s neba. Istina je, ja sam u Kanadi u jednom danu znala ubost i po 400 dolara tipsa, ali brzo zaboravim da sam još 3 dana, nakon takve životinjske smjene, dolazila sebi od umora. A sve te kanadske konobarske poslove sad u CV-ju moram preskočiti, jer poslodavce na koje ciljam u budućnosti ne interesira koliko ja pijata mogu držati u jednoj ruci i kojom brzinom poliram čaše. Šteta, jer sam dogurala do četiri. Pijata, ne čaša.
Tako da dublinski social media i marketinški boom pokušavam maksimalno iskoristiti za stjecanje iskustva u internet sferi. Upisala sam čak i školu; ganjam diplomu u “Marketing, advertising i PR” branši, jer osim iskustva, traži se i papir, a moja hrvatska “MA journalist”diplomica prevedena na engleski, možda zvuči kul za lokalne medije, ali u svijetu je nažalost nebitna stavka.
Da se vratimo na Google: Tamna strana medalje je rok trajanja svakog projekta i mogućnost da ti svaki dan kažu da za tebe (i tržište koje pokrivaš- u mom slučaju to je nepredvidivi Balkan) nema više posla i dobiješ odjebenicu. Tako je bilo i sa mnom; u 9-om mjesecu, projekt je završio, ostavili su samo govornike velikih jezičnih grupa (prednjače Nijemci i Francuzi), a mi, uglavnom slavenska jezična sitna stoka, dobili smo cipelu.
Ako ništa, imala sam dva tjedna odmora doma, polovila zadnje trzaje ljeta, prigodno izgorila, proslavila okrugli 30-ti (još čekam prosvjetljenje i tu mudrost/staloženost koja dolazi s ulaskom u novo desetljeće) i po povratku u Dublin opet se bacila na slanje molbi i analiziranje tržišta rada.

Moj prvi auto! (volan naopako)

Srećom, uz Googleovu financijsku pomoć i malo samodiscipline uspili smo prištediti zapolovni auto pa više ne plaćamo rentu na dva mista, ali zato sad momak svaki dan opali po stotinjak kilometara do posla i nazad, šta je nekad užasno naporno kad se uzme u obzir popodnevna gužva na cestama dostojna jednog Toronta.

Kupnja auta u Irskoj je relativno jednostavna; nađeš odgovarajuće vozilo na internetu, nazoveš vlasnika, dogovorite obilazak i eventualnu testnu vožnju, malo se unervoziš jer moraš vozit po krivoj strani ceste, uletiš u kružni tok s naopake strane, Irci trube i psuju, ti se oznojiš i malo rasplačeš od straha, ali auto je tvoj. Ovo sve pišem iz suvozačke perspektive jer mene ni desna strana ceste ne voli, a kamoli liva. On vozi, ja se držim svoje bicikle i trotoara.
Nakon nabavke auta, triba odabrat osiguravajuću kuću kojoj svaki misec plaćaš policu osiguranja koja je obavezna. I road tax isto, kao i NCT tj. tehnički pregled. Najveća stavka je osiguranje čija cijena ovisi o puno faktora. Imaš li bonuse i čisti profil od prošlih polica osiguranja, koliko dugo si u Irskoj, koliko si star i otkad imaš vozačku. Hrvatska vozačka vrijedi, ali nije loše promijenit je u irsku, jer je onda godišnje osiguranje 25% jeftinije. Ako imaš additional drivera (mene) koji je žensko (jesam), onda spustiš cifru za još nekih stotinjak eura. A nitko ne mora znat da ću ja za volan sisti samo na busalicama u lunaparku. U aute se ne kužim pa neću brljati o tome koliko smo spičkali na mehaničara i gorivo (i ode je jeftinije nego u Hrvatskoj), vraćamo se na Gugl. Drugi mandat.

Nakon povratka s odmora u Hrvatskoj (kad koristim izraz “bila sam na odmoru u Hrvatskoj”, osjećam se ko purgeri kad idu “na more” umisto da kažu konkretno- u Split, u Zadar, Brela… ajme), bila sam opet na početku s job huntom. Srića, nije dugo trajalo. Nakon par dana tragično završenog izleta u “accommodation assistant” poslovne vode (objašnjenje za to radno mjesto navedeno je par pasusa iznad), javili se opet ovi iz Gugla i pitali bi li opet bila dio tima (uz sve one “delighted” i “grateful to have you on board” popratne pleonazme). Opet nažalost nude samo ugovor na određeno vrijeme, a kako nisam još dovoljno ojačala sa samopouzdanjem i odvažnošću da bi postavljala neke ultimatume (“permanent contract or death, suckers!”), opet sam podvila repicu i došla služiti kao mali pijun u velikoj šahovskoj korporativnoj igri Larryja i Sergeja. Uf, al ga serem… Još uvijek sam tu, na koliko dugo- nikad se ne zna.

Opet sam se razvezala o sitnicama, nisam pokrila zadnji put najavljene teme, ali ovo je moja prćija i kome ne paše neka ide po “Novu knjigu Lane Biondić”. To sam ja samo jalna, jer je Lana izdala pravu knjigu sa koricama i bilješkom o piscu, a ja trulim na nekakvom tamo blogu 🙂
Sretan Božić ili “Nollaig Shona Duit”, rekli bi mudri Kelti.

Kako ju Bruxelles nije volio, a zeleni otočić ponudio spas

“Dakle Dora, vrime ti je da odeš ća, po mogućnosti negdi di je toplije, inteligentnije i ljudskije…” Malo sam sad prolistala stare postove iz Kanade i naletila na tu rečenicu upućenu samoj sebi prije više od godine dana.
A to čitam i ovo pišem iz Dublina. U Irskoj. Toplija baš i nije (manje sniga, više kiše) a inteligencija i ljudskost su sasvim relativni, tako da ne znam šta mi je bilo kad sam ono pisala.
Ne znam koliko je dobra ideja blogati opet nakon godinu dana, svašta se izdogađalo, zahrđala sam po pitanju iznošenja osobnih detalja u blogosferi znatiželjnika, a i nije Irska sad neka egzotika, na dva sata leta sam od kuće, po gradu ima toliko naših da je teško osjećati se strancem, a i prerasla sam malo to oduševljavanje novim i nepoznatim.
Zašto onda tipkam? Zato jer ste dosadni i navaljujete da se oglasim, posebno oni s kojima nisam u svakodnevnom kontaktu (nažalost, sve ih je više- cijena emigracije) pa je ovo prilika da zadovoljim vaše tračeva i anegdota željne oči. Malo se šalim, radim opet monotone i skroz nekreativne poslove (o tome malo kasnije) pa mi fali ispušni ventil. Morala sam prominit i ime bloga, više nisam u Kanadi, grtalice i kanadski dolari su prošlost. Sad se zovemo “Luck of the Irish”, šta je znakovita izreka, jer po nekim tumačenjima uopće nema veze sa srećom, nego ironično opisuje Irce kao narod koji je unatoč svim tragedijama koje su ga zadesile i dalje zadržao smisao za humor. Hm.

Da pokušam rezimirati zadnjih 12 mjeseci.

Kanadska priča je završila u 11om misecu lani. Radna viza je istekla, turistička je bila puna ograničenja, a i davno sam ja prestala u Kanadi biti turist. Konobarenju i sličnim poslovima je debelo proša rok trajanja i zaklela sam se sama sebi da je s tim gotovo i da, makar bila kruha gladna, više neću opasat pregaču i uzet tacnu u ruke. Tako mi svega. O tome koliko sam u toj namjeri bila uspješna, također nešto kasnije 🙂
Kupila sam jednosmjernu kartu za doma. Dramatična kakva jesam, nisam nikome rekla da dolazim pa sam se svojima kući uživo prišuljala iz leđa dok su čekali da se virtualna ja javim na Skajp. Nije možda dobra ideja, stariji su nego šta izgledaju, a i živci su se stanjili. Bilo je super vidit ih sve, nadoknađivati izgubljeno vrime s prijateljima, priblezgavati na beskonačnim kavama. Ali, kako to obično biva, nakon par tjedana, moja Kanada je bila stara vijest, a krenila su “štaš sad/diš sad?” omrznuta mi pitanja.

Imala sam maglovit plan. Taj je bio da konkretnog plana nema, u Hrvatsku sam došla ispipati teren i onjušit zrak. Ispada da je poduzetnička klima i dalje nepovoljna, a indeks zadovoljstva po glavi stanovnika daleko ispod svjetskog prosjeka. Najbolji dokaz su oni ljudi koji su mi za kanadskog mandata skakali po glavi i trubili da se vratim di mi je misto, šta ću tamo u tuđini sa gastarbajterima na baušteli. Na kraju se ta “ko to more platit, sunce, more, stina, galeb” ekipa naglo utišala, štoviše, u vrijeme mog povratka iz Kanade, neki su se već otisnuli vani mojim ili tuđim stopama i sami sebi začepili usta s pričama o gastarbajterima i baušteli. Nitko ih ne krivi, da su mogli birati, sigurno ne bi potegli dalje od Boraje, ali -desi se.

Bruxelles

Ja sam tako ispitavši malo situaciju i povodeći se nekim naivnim idejama i poluplanovima, nakon par pomalo mučnih i preispitivačkih mjeseci u Hrvatskoj zbilji, opet dala crtu, ovaj put ne preko bare, nego u EU. Plan nam je (momak i ja skupa, nisam ipak baš tolko samostalna i sveCka) bio Luxemburg ili Bruxelles. Luxić zbog jednog dogovorenog i još brže izjalovljenog posla za njega, a Bruxelles zbog moje odlučnosti da nakon konobarenja i pranja zahoda napravim oštar zaokret i postanem mlada belosvetska gospodična sa zaposlenjem u nekoj od europskih institucija. Malo sam se preračunala jer nisam uzela u obzir da je položaj planeta pod kojima sam ja rođena, odredio da se za sve u životu moram ipak malo krvavije naraditi i koju litru krvi više propišati od prosječnih osoba.

Zanemarila sam i faktor poznanstava preko politike i možda kreveta. K tome i “sitnicu ” da ne znam beknit francuski (službeni u tom dijelu Belgije) i da nemam radnu dozvolu. Valjda sam bila u Kanadi predugo pa sam naivno mislila da se u EU zajednici stvari drugačije rješavaju. Kad ono, na Zapadu (europskom) ništa novo. Naravno, neću za sve krivit svoju lošu sreću i naivnost; dok sam se ja prešetavala po New Yorku i Kubi, drugi su završavali međunarodne škole, množili diplome, volontirali i stažirali da bi bili tu di jesu. A ja bi sad malo iz konobarske u diplomatsku kožu. Mislim da sam pokušala sve šta sam u tom trenutku mogla, pokucala sam na sva vrata, kontaktirala (nenalik meni) sve poznanike i kolege koji imaju imalo veze s Briselom, čak sam i u “krivu” crkvu išla boga molit (doslovno), ali bez uspjeha. Bivšu novinarku, sadašnju konobaricu i pralju bez iskrenih političkih afiniteta i iskustva- nitko neće. Ogorčenju i zavisti tu mjesta nema, po

Ghent

Beneluxu smo se muvali malo više od mjesec dana, opekli se dobro i došlo je vrime da opet dignemo sidro, doduše, puno prije nego šta smo se nadali.
Istina je, kad se zaredaju tolike šake u glavu i noge u guzicu, zapitaš se jel ti to sve triba, zar nije lakše poslat sve kvragu i probat ubost plaću od 3000 kn, radit od 9 do 5, al po dalmatinskoj satnici, piti kavu na štekatu i prodavat zjake turistima priko lita? Može bit, al mene su te briselske noge u guzicu potjerale samo naprid, još zapadnije, u Dublin.

Vremena za neko podrobnije planiranje nije bilo. Irska nam je prilikom ulaska u Uniju (sad se sigurno kaju- suckers) otvorila granice za razliku od većine zemalja članica pa nemamo ograničenja za rad. Osim toga, pričaju engleski i ekonomija im je stabilna s tendencijom rasta pa je Irska logično skočila među sam vrh najpoželjnijih emigracijskih destinacija za Hrvate. Istina, kad kažem “pričaju engleski”, mislim na engleski s irskim naglaskom pa mnogi mudraci i anglo- jezični puristi, negoduju jer ništa ne kuže, dok se mi koji pričamo hrvatski s dalmatinskim naglaskom napokon zlurado smijemo u sebi.

Jedno je bilo doći u Kanadu i ne osjećat presing jer nekakav limitirani budžet imaš, poslova također ima na sve strane, otvoren si za sve opcije i glavni cilj ti je zabava i avantura. Dublinska priča počela je drugačije. Nekoliko mjeseci prije toga zaredale su ti se sve nesriće ovog svita, a financijski si tanak jer si svu ušteđevinu potrošio da bi uložio u započinjanje novog života u zemlji koja te je bez milosti prožvakala i ispljunila. Zeleni dragulj na najzapadnijem dijelu Europe dočekao nas je tmuran, kišan i negostoljubiv, kako to obično biva s novim počecima.

Zbog gore spomenutih financijskih limita, zaglavili smo u hostelu. U deseterokrevetnoj sobi. S pričljivim i znatiželjnim turistima iz cilog svita kojima je Dublin sinonim za Temple bar, pinte pive u potocima i riganje u Liffey. Meni je u tom trenutku Dublin bio sinonim za neuspjeh, a pubovi i pinte pive podsjetnik na ono šta sam se zarekla da više neću nikad, a sve je izglednije da ću morati. Pri tom mislim na konobarenje, ne na alkoholiziranje i riganje, jel.
Uštede radi, u hostelu sam volontirala u zamjenu za smještaj. To je značilo dizanje u 6 ujutro, posluživanje doručka i gledanje mamurnih turista kako razvlače sklopive mape grada i traže najbolju lokaciju za pub crawling turu broj 2. I onih dobroćudnih naivaca koji misle da su hosteli još uvik mista di ćeš upoznat kul ekipu iz cilog svita za short term druženje i opijačinu. A nakon šta se iztegiraju, izselfaju i izheštegaju na Instagramu i dodaju još tucet novih inozemnih (jer je to kul i urbano) fejs frendova na frend listu, iduće jutro u hostelu vide mene (koja ne mogu izgledati nadrkanije i neraspoloženije za razgovor) i krenu me pilati kretenskim pitanjima. Kad kažem da sam prerasla oduševljavanje novim i nepoznatim, pod tim mislim i na onaj putnički klišej “I travel because I want to meet new people”. I ja volim upoznavati nove ljude, ali zašto oni ne mogu stvarno biti novi i zanimljivi, a ne prožvakane kopije “exchange student” ili “college graduate taking a year off to travel the world and then brag about it for another year”. I onda slušati nabrajanje di su sve bili, kako Tajland više nije što je nekad bio, a i Kambodža je postala “too mainstream”. A slušam ih ja koja spletom nesretnih okolnosti tu mainstream Kambodžu nisam još vidila, a tribala sam, živim u hostelu jer moram, a ne jer želim, 30-ta mi uskoro kuca na vrata, a tacna i pregača mi ne ginu ni u Dublinu.

Tako da Irska priča nije najsretnije počela.
Da bi stvari bile još kompliciranije, ostala sam sama u hostelu jer je momak mora zbog posla preko tjedna živit u drugom gradu. I tako sam po milijunti put pregrizla ponos i krenula u obilazak grada s konobarskom verzijom CV-ja. Za razliku od prve, kanadske verzije, u ovom nema ni trunke laži, a sudeći po brzini kojom sam dobila prva dva posla, hospitality iskustvo mi je stvarno pozamašno… Dakle, prvi posao je bio pub/restoran u centru grada, pun ko čep u svako doba dana i noći, šta bi po kanadskim mjerilima značilo da bi i ja tribala biti puna para. Ali zaboravila sam da tip (napojnica, ilitiga bakšiš) u Kanadi i SAD-u imaju potpuno drugo značenje nego u Europi. Tako sam se isprva čudila kad bi talijanskoj familiji dala račun od 150 eura, a oni mi na stolu ostavili papiriće od žvaka i iskorištene ulaznice za Guinness brewery… Dobar bakšiš u Irskoj znači iznenadnu hordu američkih turista nenaviknutih na europske ugostiteljske manire ili raspoloženog menadžera koji je odlučio da u čašu u koju svi stavljamo i kasnije dijelimo zarađene napojnice, neće posegnuti baš do dna, već će se,valjda u skladu sa Irskim katoličkim odgojem, tu večer obuzdati i ukrasti nam samo manji dio para. Radila sam duple i troduple smjene, padala s nogu, učila kako pravilno točiti Guinness (ono pravilo “two pour” je inače patka za turiste), razliku između cidera i vina, napokon naučila izgovoriti “Jameson” i kako pravilno napraviti Irish coffee… Čak sam trčala ko manita preko pola Dublina 1 za neke dvi babe Azijatkinje koje su nakon boce vina odlučile da večeras neće platiti račun (dug svakog odbjeglog gosta skida se sa plaće osoblja) i sva ponosna donila utržak nazad gazdi koji se umisto pohvale izdera na mene da di sam toliko dugo… Uglavnom, izdržala sam skoro misec dana.

Konobarski outfit once again ;(

Presudan trenutak je bio kad sam sama odradila cilu smjenu na Bank holiday Monday… Ček samo tren- Digresija: Irci isto ko i Kanađani, većinu praznika namištaju na ponedjeljak da se nacija stigne izopijati od petka do nedjelje, a triznit u ponediljak i nema bojazni od iznenadnih bolovanja i manjka radnika. Nemaju ono #croatiantragedies kad krajem godine dobiješ novi kalendar u (državnoj) firmi i skužiš da Božić i Nova godina padaju na srijedu, a Tijelovo u utorak…
Da, Bank holiday Monday. Odradila sam cilu smjenu sama s menadžerom koji nije mrda sa šanka jer je na televiziji bio prijenos Wigan vs Bolton, ili neko slično nogometno čudo na koje se Irci lože. Naravno da nisu predvidili gužvu pa sam se taj dan polomila ko s fosilnim Portugalcima i slavljenički nastrojenim Židovima iz Kanade zajedno ( kao podsjetnik pročitati stare postove, molim lijepo) i u onu smrdljivu čašu za tip ubacila minimum 100 eura čistog utrška. I smrad menadžer meni na kraju večeri daje moj dio- 5 eura. I objašnjava da dilimo s ostalim staffom, šta ja znam, ali s obzirom na to da nas je radilo troje, računica mi se ne slaže. Nakon tog incidenta sam (nije za pohvalu) svoj dio teško stečenog tipa mirne duše trpala u svoju pregaču i u čašu nisam, unatoč svim kamerama u restoranu, više ubacila ni centa. Umjesto rasporeda za idući tjedan, jedne nedjelje sam dobila sms poruku da me više ne trebaju.
Gazda se ložio na reviews sa Trip Advisora, njegov restoran je bio u top 30 najbolje ocijenjenih u Dublinu, a on je, ponosan na dobar rejting, svaki tjedan printao nove osvrte i postavljao ih na oglasnu ploču. One lošije smo dobivali u staff roomu označene crvenim markerom praćene dugom prodikom o team worku, customer is always right and zero tolerance for mistakes and arrogance bljuvotinama. Mene je ovaj dio o “arrogance” već koštao poslova i smjena u Kanadi pa nije teško pogodit da mi je nakon otkaza najdraža

Dublin nakon kiše

aktivnost u dokonim danima postalo pisanje katastrofalnih reviewa o usluzi, hrani i atmosferi spornog restorana na Trip Advisoru s različitih profila. Zadužila sam i prijatelje (!) i ponosno izjavljujem da smo srozali rejting restorana za nekih 30ak mjesta i napucali par sočnih primjedbi o bahatom menadžeru i gazdi, lošoj hrani i preskupim cijenama. Usluga i konobari su, naravno, na razini, posebno jedna simpatična i vrijedna cura iz Hrvatske. Znam, skroz nizak udarac, ali meni je pomoglo da mirnije spavam…

Upravo zbog ovog iskustva s hostelom, novim restoranom i svih onih kanadskih uspona i padova (štakori i rakuni su bili zabavni, Portugalski fosili isto, ali na kratki rok), postala sam posebno osjetljiva na razmaženu ekipu koja u inozemstvo padne s Marsa i dobije sve na gotovo. Unaprijed sređen posao, stan ili privremeni krevet kod prijatelja, rođaka ili random poznanika s foruma su super i svaka čast onima koji su dovoljno sretni i snalažljivi da ne moraju prolazit hostele, pregače i tacne. Ali isti ti sretnici morali bi razumjeti i moju blagu ogorčenost i nesklonost empatiji i nesebičnom altruizmu kad sam ja prvi mjesec dana u Irskoj slušala hrkanje devetoro cimera u hotelskoj sobi i čekala da se Brazilac i Amerikanka poseksaju na krevetu iznad mene pa da mogu napokon ić leći dok me u 6 ujutro 20-godišnji recepcioner ne potegne za noge i izbaci iz kreveta jer sam opet prespavala, a doručak se neće sam služit. Da ne spominjem skoro dvije godine Kanade i tamošnjih peripetija.

A moje blago ogorčenje nije baš tako blago kad me bombardiraju vječno istim pitanjima ili pak žicaju smještaj za sebe, a nekad bome i za svoje “no name” prijatelje. Možda zvučim nezahvalno jer i meni su nepoznati ljudi pomagali u Kanadi i Americi, ali jebemu sve, nisam tražila bejbisitere nego prijateljsko lice i savjet.
Je li šupski od mene ako tvrdim da sam najintenzivnije iskusila stranu zemlju kad mi je bilo najteže, kad sam imala najmanje para, živila po rupama i radila govno poslove? Je li odvratno ako isto to u nekoj mjeri želim i novim imigrantima u Irskoj ili bilo di na svijetu? Ne iz zlobe i obijesti nego zato jer mislim da je stakleno zvono super stvar za one koji ne namjeravaju mrdniti materi ispod suknje, ali nije baš idealna podloga za samostalno snalaženje u inozemstvu. Nikoga nije ubilo šetanje po gradu sa izmišljenim životopisom, smješkanje pijanim mušterijama i pranje izriganog zahoda u 2 ujutro. Nisu baš idealne skills za CV, ali lakše je kad znaš da nisi sam u svemu tome.
Naravno, nameće se pitanje, ko mi je kriv, mogla sam biti kući, na sigurnom, neki posal ili veza bi kad tad isplivali, bila bi važna u svom malom svijetu, cijenjena od prijatelja i kolega, s naslijeđenom kućom/stanom/autom i zaštitnom mrežom u obliku familije i prijatelja ako zagusti…
Šta da kažem, očito mi je bilo dosadno, a i volim se mučiti, osjećam se življe. 🙂

Dosta za uvodni irski post, nadam se da su voajerski apetiti zadovoljeni, it was my pleasure. Isprike na sarkazmu i negativi, iako, ako nekom ne paše, ima valjda drugih ružičastih blogića i tekstića o Irskoj u kojima cvatu djeteline s četiri lista, a euri se beru na grani. Ipak, u idućim postovima obećajem više optimizma.  Slijedi: kako sam našla stan, dobila posao u Googleu, putopis po zapadnoj i Sjevernoj Irskoj te insajderski uvid u profil prosječnog Hrvata koji se prvi put otisne iz domovine u inozemstvo. Cheers!

 

Portmanock beach

Powerscourt waterfall

Eniskerry village

St Stephen’s green park

Howth