hrvatska | My "Luck of the Irish" / Kanadsko- irski blog

Znam, nisam davno pisala, došlo je lito, (nakon šta je 1.5. pada snig) samo je odjednom zatoplilo i iz zimske jakete sam prešla na kratke rukave. Iz zime u ljeto, bez prolića. Nemam inspiracije za pisanje, umorna sam već pomalo od svega, stalno radim, letam na sve strane, a imam osjećaj da se ne mrdam s mista.
Nekidan sam brojala i skužila da sam u zadnjih mjesec ipo dana imala jedan jedini slobodan dan. Većinu vremena provodim u kineskoj birtijetini-baru di me tretiraju ko maloumnu brđanku, mozak mi već ozbiljno atrofira, engleski mi se svodi na :“ Hi, how are you doing, would you like something to drink? Would you like another beer? Our specials today are wonton soup and hot and sour soup…“ Jebate. A šefovi tamo su braća sa Šri lanke i izbjegli Kinez-Vijetnamac. Svoj trojici dolar viri iz očiju, katanac iz novčanika, a razina čovječnosti i inteligencije im je ispod nule. O smislu za humor da ne govorim. Politika u baru je: ako nemaš šta raditi- izmisli nešto, ali ni pod koju cijenu nemoj stati. Jesti ne smiješ, sjesti ili ići zapaliti

je BIG no-no… itd. Još uvik sam tamo jer sam se nekako uljuljkala u spartansko

Nova rupa u kojoj radim

konobarenje, namuče me toliko da ne stignem razmišljat o ničemu šta mi trenutno odgovara, pare nisu baš toliko loše, al je opet omjer uloženog i dobivenog debelo protiv mene.
Nisam pisala, uglavnom zbog gore navedenih razloga, a i selila sam se (po četvrti put u Torontu) pa nisam imala spojen internet. Za one koji pitaju- još sam u Kanadi, viza mi ističe ovih dana, poslala sam zahtjev za neki working visa extension, na koji je, kako kažu upućeni, nemoguće dobit pozitivan odgovor, al stvar je u tome da se na odgovor (negativni) čeka oko 3 mjeseca. U tom razdoblju si na tzv. implied statusu i imaš ista prava ko na working vizi. I tako sam kupila malo vremena dok ne smislim di ću i šta ću.

Prije godinu dana, Kanada je bila igra i avantura, par mjeseci rada i zabave u drugoj zemlji, a glupi poslovi su bili sredstvo za odlazak na putovanja i stjecanje novih iskustava… Lako je bilo prvih par mjeseci tješit samu sebe da perem suđe i poslužujem pijance jer ću nakon toga ići na Kubu, u New York i ko zna di. Nakon 12 mjeseci identičnih glupih poslova s minimalnim varijacijama već se počinješ pitati čemu ovo sve vodi, tražiš neki viši cilj, živciraš se jer ga nema, visoko letiš, prenisko padaš i na kraju dana pišeš ove pizdarije.

Mogu si zacrtati cifru koju moram zaraditi da bi imala dovoljno za putovanje na par lokacija iz snova, al šta onda? Navući se skroz se na nomadski i skitničarski način života i rada pa se onda vratit u hrvatsku i šibensku svakodnevicu di točno znam šta me čeka. Zapravo više ni u to nisam sigurna, izbori su ovih dana pa ćemo vidit.

Trenutno mi ta rutina užasno fali, ljubomorno pratim vaše fejsbuk statuse, gladna sam slika, mailova, poruka… Znam, ne javljam se nikome jer samo radim i spavam (Kinez priti otkazom čim vidi mobitel) ,ali konstantno mislim na sve. Nisam zaboravila i loše strane hrvatske realnosti, ali logično je da, kad ti je teško, u glavi je samo uspomena na ono pozitivno.

Neki mi govore, nemoj se žuriti, uživaj dok te volja, ništa se kući ne minja osim nagore. I donekle se slažem i ne žurim. Ali ako odlučim ostati tu nakon šta me imigracijska služba otfikari s produženjem vize, triba naći druge legalne načine. Tražit ozbiljnog poslodavca koji će garantirati za mene i kojem

Rokovnik 🙂

trebam samo ja (dakle, konobarenje otpada), ili upisivat škole i faks koje mi omogućavaju da preko studentske vize radim barem part time. A to košta vremena, novaca i truda koje ja nemam i ne da mi se. Ja sam u Kanadu stvarno došla samo iz znatiželje, a ne iz potrebe, očaja i želje da ostanem pod svaku cijenu pa nisam ni imala konkretan plan preživljavanja nego samo za zajebanciju. Uvik sam razmišljala da, ako ikad odlučim živit i radit negdi drugo osim Hrvatske, da će to biti neka europska zemlje, bliža našem mentalitetu, da će živa na termometru bit malo duža, da zima neće trajat 9 mjeseci i da ljudi neće biti bezlične i ignorantne mase sala programirane isključivo na lažni osmijeh i plitke razgovore. Svaka čast iznimkama, ali ja još čekam da ih upoznam.
Kako da poštujem naciju čiji pripadnik me nekidan pita jesmo li mi ko dica slušali američku muziku. Ja kažem, naravno i skužimo da smo oboje odrasli na Nirvani, Pearl jamu, Led Zepelinu i (u nešto mlađim danima) Backstreet boysima i Spice girls… Njemu nikako nije jasno kako smo mi slušali muziku na engleskom kad nismo ništa razumili. Objašnjavam mu da smo tako, među ostalim, naučili jezik. „Aha, a ja sam uvijek mislio da je u vašu zemlju dolazila samo melodija, a tekst je bio preveden i otpjevan na hrvatski…“ I ja sam mislila da me lik sprda, ali nažalost, mislio je ozbiljno.

Tako da sam već umorna od posluživanja drugih, bavljenja pijancima, slušanja o tuđim nevoljama. Skužila sam da mi je empatija u kritično crvenoj zoni. Ljudi s od alkohola plivajućim zjenicama teturaju po šanku i pričaju mi kako ih život nije mazio. Naslušam se svakodnevno tužnih sudbina, neke su stvarno potresne, al nekako- ne mogu se sažaliti. Nije da me nije briga, ali dosta mi je više da svi istresaju dušu meni u krilo. Dođe mi da im kažem: „Prestani provodit 8 sati dnevno u birtiji, okupaj se, ošišaj, pročačkaj oglase i nađi posao. Jer, ovo potonje ovdje, za razliku od drugih krajeva svijeta, možeš bez problema.“

Najjače je šta sam primijetila da svi ti pijanci vole pričati kako su nekoć bili super uspješni, ali sad im se jednostavno više ne da raditi i naveliko koriste

kanadski vrlo dobro regulirani socijalni sustav kako bi iskamčili pare, a ne radili ništa.

Neizostavni Židovi i njihova vjenčanja

Jedan regularni gost mi je priča da je vozio bob za kanadsku reprezentaciju na OI 1984. i 1988. Bio je u Sarajevu i sav je nostalgičan za bivšom Jugom. Kasnije je nekako (naravno, ne spominje kako i zašto) ostao bez svega i iz Montreala doša u Toronto bez ičega. Živio je neko vrime u skloništu za beskućnike (kao i uostalom, polovica mušterija u novoj rupi u kojoj radim), a onda uspija sredit invalidsku mirovinu i sad živi u stanu koji inače košta 1200 dolara. On plaća nekih stotinjak, a ostatak mu pokriva država. A najjače je šta svaki dan dolazi s istim prijateljem, jede i pije, a na kraju mu on sve plaća, dok se ovaj smije i komentira da „šta bi on plaća, on je jadni crnac na socijali…“ Guglala sam ga i ispada da je stvarno vozija bob i sudjelova na OI. I kako da se sažalim?
Ima još jedan tip- Jack, sredovječni pijančina koji za sebe kaže da pije jer voli piti, zna da 10 pinti pive i par žestica dnevno nisu dobri za njega, ali ne vidi razloga da prestane. Radi za Associated press, ali, priznaje, sve manje, jer su mu alkohol i antidepresivi uništili mozak i otupili novinarsko pero. Osim što je stalno umoran, nuspojava lijekova je i debljanje, iako skoro ništa ne jede. Sve to ga dodatno usporava, pa mu je najdraža aktivnost sjediti na šanku, slušati tuđe razgovore, tu i tamo zavrniti očima na budale, namigniti mi da mu dolijem piće ili promrmljati „Damn, this is a good song…“
Nekidan sam saznala zašto je toliko izmučen i ogorčen. Žena mu je poginula u prometnoj nesreći sredinom devedesetih, a on se otad nije uspija oporaviti. Još gore, kaže da nikad ni neće. Bili su u braku 8 godina, obožavali se, sve dijelili, zajedno radili i bili doslovno nerazdvojni. Prometna u kojoj mu je poginula žena, dospila je na sve kanadske naslovnice jer je bila riječ o velikom lančanom sudaru sa puno mrtvih. Policajac mu je rekao da je prilikom sudara izletila kroz prednje staklo i ostala na mjestu mrtva, ležala je na cesti na boku, izgledala je ko da spava. Jack je s tim mislima otišao na identifikaciju tijela: „She looked pretty fucking dead to me..“, tim riječima je zaključio temu i otad više nije spominjao ženu.

Rijetki trenuci opuštanja

Zašto ovo sve pišem, ne znam, Jack me taj dan rasplaka svojom pričom, bila sam ljuta sama na sebe šta bez razmišljanja osuđujem sve pijance, beskućnike i narkomane bez da se potrudim shvatit okolnosti koje su ih dovele do te situacije. Ali sve u svemu, osim ovog izoliranog slučaja i dalje ništa od empatije, slušati mogu, slagati se ne moram.

Pošto je ovo blog post u kojem sam ko Balaševićev namćor, evo još par stvari koje ode nikako „ne volem“.
Dakle- ne volem: Kanadski francuski. Ajme majko. Svi oni koji obožavaju čuti zvuk romantičnog francuskog jezika trebaju poslušati izvornog francuskog Kanađanina iz primjerice Quebeca. Meni zvuči ko francuski s govornom manom, kad ga oni pričaju, odjednom se izgubi sva ona pjevnost i lepršavost zbog koje valjda svi toliko vole taj jezik. Ostaje samo neka mješavina francuskog s engleskim naglaskom sa, po meni, skroz seljačkim izgovorom.
Dalje. Ne volem: Što u ovoj Kanadi svi nekako lagodno i optimistično kroče kroz život. Meni kao okorijelom južnoslavenskom pesimistu koji se u inozemstvu, a i kući, za sve treba dodatno pomučiti jer ti je na Balkanu od rođenja sve posloženo tako da ti zagorča život, užasno ide na živce lakoća postojanja prosjećnog Kanađanina. Kužim da im je zemlja bogom dana, ako oćeš učiti i raditi (ili samo raditi), poslova ima na izvolite, novci se daju relativno lako zaradit, kanadski dolar je svugdje još jaka valuta, a načini za iskoristit državu su navedeni u slučaju bob vozača- cicije malo iznad.
I sukladno tome, svi su samouvjereni do bola i misle da su im sva vrata otvorena. Upoznala sam neku polušizofrenu samohranu majku sleš samoproglašenu modernu umjetnicu i glumicu, iako ženska iza sebe nema niti jednu makar sporednu ulogu, a kamoli izložbu ili bar performans. Ma nema ni kućni video na You tubeu ni profil na LinkedIn-u. Jedna je opet debela prasica i vrlo vjerojatno alkoholičarka, a umislila je da je pjevačica pa po gradu ganja agente koji bi joj sredili gažu ili singl. A na karaokama kod Kineza ljudi izlaze na cestu kad se raskravi na bini. Također, karijera se ode minja u 40-ima. Tip je računovođa kojem je dodijalo buljiti u kompjuter i slagati brojeve pa je upisao tečaj za fizioterapeute i sad namjerava izmasirati svoj put do prvog milijuna. Ili dobiti na lotu kojeg ode svi opsesivno igraju jer su lini ko prasci.

Skice s ulice

S jedne strane, divna je to zemlja di je sve moguće: u jednom životnom vijeku moš prominiti par karijera i na svakom poslu dobro zarađivati, ako te pukne moš uložiti sve pare u neki kretenski neprofitni biznis, pa ako propadne, opet nema veze, vratiš se ponizno i klečeći starom šefu koji ispoštuje tvoju egzistencijalnu krizu i ponudi ti isti posao. I uspiješ se osoviti na noge kroz dva, tri fiskalna kvartala.
A s druge strane, kad se sitim koliko naših mladih (i starih) ljudi kući truli iako su miljun puta talentiraniji i kvalitetniji od ovih mamlaza ode, samo šta nisu imali sriće da se rode u poticajnoj sredini.
Ne volem još: Iritira me šta svi odreda i po defaultu smatraju da sam još jedan u nizu imigrant, da želim ode ostat i da je moja zemlja deveti krug pakla. Uz sve jebene skajpove, you tubove, facebooke, neki i dalje misle da nemamo toplu vodu, da se vozimo u karioli i da nam sijeku ruke ako se poljubimo na cesti. I da nam pjesme od Beyonce na hrvatski prepjevava Jelena Rozga.

O rasizmu u ovoj „multikulturalnoj“ i „ultraliberalnoj“ zemlji da ne govorim. Priča mi

Zubarica i ja

Grkinja, moja zubarica (btw, očistila sam napokon zube i sad imam blještavi američki osmijeh. Jebiga, neke ovdašnje navike sam usvojila) da joj dica u školi imaju dane vjerske tolerancije i svi moraju doći zamotani u hidžab. Ali kad njena kćer (grkokatolkinja) dođe u školu sa krunicom oko vrata, profesori je zamole da je skine jer nije dozvoljeno javno isticati svoju vjersku pripadnost. Također, htjeli su za školsku marendu uvesti samo halal meso koje košta tri puta više od “običnog”, grješnog mesa. Zubarica nije iz principa htjela plaćati više pa se obratila ministarstvu prosvjete i nakon par prepiski mailom djeca u školi umjesto pepperoni halal pizze imaju samo onu sa sirom i gljivama.
Ja sam i dalje uvjerena da podrumski stan u downtownu nisam dobila zbog svog istočnoeuropskog (čitaj: ruskog) engleskog naglaska, a ne zbog neke jadne i prozirne priče o bed bugsima. Dakle: našla sam stan (četvrti po redu, kako sam već spomenula) na ok lokaciji, malo skup za ono šta se nudi, ali prihvatila sam nakon prvog posjeta jer mi se više nije dalo pohodit oglase na internetu i jahat uzduž i popriko po gradu da bi 90 posto stanova bile štakorske rupe (čitaj: iskustvo kod Grega)
Tako da sam ovaj podrum prihvatila, dogovorila plaćanje s curom koja je tamo živila i računala na useljenje od 1. 5.

*** DIGRESIJA: E da, ode ne slave Praznik rada na 1. Maj nego tek 1.9. Ne znam zašto. Al zato je Dan kraljice ili Victoria day općeprihvaćena svetkovina. A potomci kraljice Viktorije (koja je, usput rečeno, umrla još 1901.), side u Buckinghamu i boli ih uvo šta je Kanada pod njihovom krunom i dio nekog tamo Commonwealtha. Osim Kanade i svete zemlje Britanije, kraljica ima još cile 53 države pod svojim žezlom. For Christ’s sake… Blah.
GOTOVA DIGRESIJA***

I tako, ja samouvjereno kročim kroz 4. misec misleći da imam siguran krov nad glavom, makar i u podrumu, kad mi cura javlja da njena gazdarica koja živi u Halifaxu (to je u državi Nova Scotia, na istoku) oće malo popričati sa mnom, vidit kakva sam osoba i jesam li dostojna koristiti njen podrumski bunker nekoliko ljetnih mjeseci. Ja kažem ,ok, to je sasvim legitimno, neće žena bilo koga pustit u kuću, idem joj dokazati da sam fino vaspitano čeljade.
Baba me ispilala. Tražila je reference od svih bivših poslodavaca, vlasnika stanova di smo živili (Nikola-cimer i ja), sve te ljude je nazvala i po pola sata ispitivala ko smo, kakvi smo, kako se oblačimo, di izlazimo, kakve poslove radimo, jesmo li neuredni, glasni, pušimo li, pijemo… I na kraju (to je bilo tri dana prije datuma useljenja, stari stan sam već otkazala) mi javlja da su sve reference u redu, ali postoji jedan problem. Naime, nazvala je gazdu zgrade u kojoj smo dotad živili i on/ona/ono joj nije potvrdio, ali nije ni opovrgnuo da u zgradi ima bed bugsa.To su neke bube slične našim moljcima ili stjenicama koje uđu u namještaj i grickaju sve čega se dočepaju, a kad se nasele, teško ih se riješiti. Toronto ih je navodno krcat, iako ih ja fala bogu nisam vidila ni osjetila. I zbog mogućnosti da na svojoj koži/odjeći/namještaju unesemo opasne nametnike u njen podrum, baba nas je glatko otkantala tri dana prije iseljenja i tako sam u Kanadi postala beskućnik.
Kasnije sam saznala da gazda zgrade (inače Srbin) u kojoj smo živili svima koji zovu za reference govori da je zgrada krcata bubama, zato jer mu je teško u staru zgradu u lošem kvartu dovesti nove stanare pa mu je lakše pobrinuti se da ovi stari nigdi ne odu. Makar to značilo babe iz Halifaxa strašiti baba roga buvama.
Na kraju je sa stambenim pitanjem ispalo sve u redu, našli smo bolji, veći i jeftiniji stan u lipom kvartu (St. Clair- Talijani ga svojataju) šta valjda znači da je nakon pustog stresa karma ipak odlučila udijelit i meni koju sretnu mrvicu.
Lito je napokon došlo, vratila se Livia (znala sam ja da neće ona dugo bez mene izdržat), a godina dana Kanade je već iza nas. Još sam „alive and kicking“. Ko bi reka da ću toliko dugo bit bez matere i ćaće, mora, Šibenika, prijatelja, kolega… Malo me trta da će me svi zaboraviti, da ću im dosaditi sa svojim žalopojkama sa Sjevernog pola, da će se svi poudavat i dobit dicu i da moje djetinjaste baljezgarije više nikome neće biti interesantne.

Nemojte, samopouzdanje i elan su mi ionako presušili, mail ili inbox s vremena na vrijeme vama znači malo, a meni je to nektar bogova i duševna hrana u ovoj intelektualnoj pustinji. Ok, sad ću začepit. Evo umisto pozdrava par gastronomskih sličica ili isječaka iz moje, u posljednje vrijeme, vrlo neuravnotežene prehrane. Kanadski ljigavi pozdrav ili :“Take care and have a wonderful, wonderful day.“