A new blog post I presume…?

Ne znam kako da počnem. Mogu se pravdat ovim i onim, da nemam vremena, volje, inspiracije. Imam svega pomalo, ali očito ne dovoljno da češće tipkam.
Najvažnije o Kanadi i Torontu sam vam rekla, a nije to toliko kul i nezaboravno mjesto da stalno izvire novi materijal. Upravo suprotno.
Toronto mi je nakon ovoliko (već skoro godinu ipo dana Kanade, ajme) vremena posta mjesto u kojem sad živim, a Kanađani i ostali su sad moji sugrađani. Opet ajme. Sve ono šta mi je na početku bilo novo i neobično, zabavno i smiješno, sad je postalo uobičajeno. Pretile ljude na ulici skoro više uopće ne primjećujem, samo malo „uđem u se“ kad sjednu pokraj mene u busu ili subwayu.

Detalj iz Subwaya

Iritantna lažna ljubaznost i osmijesi su mi sad postali normalni pa naivno očekujem da će mi se npr. blagajnica u našem Konzumu isto tako ozareno nasmiješiti i oduševiti mojim izborom zobenih pahuljica, a potom me srdačno pozdraviti i poželiti ugodan dan. Za plaću od 3000 kn bila bi luda da neće. Odavno sam se ode prestala osjećati ko da me neko ubacio u niskobudžetni američki film pa mi fraze „Dude, this is awesome, like, totally wicked- EH?“ ili : „Um, I was like, umm, like, I don’t know, like yeah“, sad zvuče svakodnevno, a time nažalost i manje retardirano.

Da ne govorim i da mi se jezik petlja. Nekidan objašnjavam tipu u restoranu (na hrvatskom) da će mu jedno jelo „uzeti 20 minuta vremena da se pripremi i da se moram dodatno pobrinuti da zbog toga ne zakasni na utakmicu“. I onda se kasnije mislim zašto tako kretenski pričam… Jer sve doslovno prevodim s engleskog „It takes 20 minutes to prepare“, „I have to double check to make sure…“

I tako sam „lost in translation“ na materinjem rvatskom…Da ne govorim da i dalje bezuspješno tražim po antikvarijatima domaće autore jer mi fali čitati na našem jeziku…
Kaže Denis da mu Kanađani nisu išli na živce dok se nije intenzivnije počeja družit s nama crnjacima sa Balkana. Tako ni meni Ameri nisu smetali dok sam mogla ugasiti televiziju i odmoriti se od ispraznosti. Sad ih teško mogu staviti na „mute“ dok mi s druge strane šanka pričaju kako žongliraju s tri ženske odjednom, kako su „got so wasted last night“ i ne znaju kako priživit radni dan i visit sa skele na 60-om katu zgrade na kojoj postavljaju instalacije.

Cupcake girl job

Mogu se samo smješkat i čekat da im govor postane nerazumljiv od alkohola, da se skljokaju sa stolice i odteturaju nekom drugom na raport. Ali im zato u sebi ispičkaram sve po spisku. Osjećam se ko Vedrana Rudan kad je opizde fumade dok piše kolumne.
Zašto dugo ne pišem, zato jer mi je život, nakon povratka s puta po Americi (o tome malo kasnije) postao monoton i dosadan pa nemam ništa pametno za referirat.
Mislim da sad živim po kanadskom modelu. Radim i spavam. Nema više onog početnog entuzijazma

(uuu, vidi napojnica od 20$, uuu vidi koliki dućan/auto/čovjek) ni želje za istraživanjem. Grad i ljude sam upoznala, vidila mjesta za izlaske, poslušala pokoji koncert, vidila nove filmove u kinu, pročešljala najzanimljivije kvartove, a onda je krenila monotonija.
Kuća-poso.

I to je filozofija pod kojom žive naši ljudi u inozemstvu. Koliko god oni šutjeli o tome- merđan i vikendica na Viru zarađeni su krvavim parama na baušteli ili u kamionu; 15 godina po 15 radnih sati dnevno u zamjenu za tjedan dana Kube godišnje, meni se nikako ne čine kao fair share.
Dakle Dora, vrime ti je da odeš ća, po mogućnosti negdi di je toplije, inteligentnije i ljudskije. Hrvatska bi se inače nametnula kao idealan izbor, ali sve me nešto strah.
Neki od mojih najboljih prijatelja i kolega žele otići vani. Dosadilo im je političko i ino prepucavanje te lažna obećanja. Dosadilo im je sa skoro 30 godina živit sa roditeljima i žicati za kavu. Dosadilo im je bezuspješno tražiti posao ili pak raditi petke i svetke, a onda strepiti hoće li dobiti plaću. Dosadilo im je čekati da im život napokon počne.

Onim rijetkima koji vole svoj posao, motivacija je na nuli, međuljudski odnosi u firmama su na rubu fizičkog incidenta, a sunce, more i kavica na rivi teško mogu nadoknaditi sve ostalo propušteno.

Rijetki trenuci kad drugi mene služe 🙂

I onda odlaze. Neki su ustrašeni od novog početka, većina ih nema muda a nažalost ni kvalifikacije ili samopouzdanje potrebne da se suoče s belosvetskom konkurencijom, pa linijom manjeg otpora ostaju doma i nadaju se. Oni koji odu,

razočaraju se dočekom na koji naiđu pa nakon šta par mjeseci peru, čiste i jedu govna od nadrkanih supervizora, odluče se vratiti kući. Istina, licemjerno je od mene na daljinu analizirati situaciju u Hrvatskoj, a u isto vrijeme pljucati po Kanadi samo zato jer sam frustrirana svojim nezadovoljstvom.
Ne mogu na blogu (jer je javan) više puno o poslovima i vizama, sad sam obični turist i još ovo malo vremena šta sam odlučila provesti ode moram se pritajiti.  „Just lay low“, reka mi je jedan kolega pa to i radim.

Ali evo, da ne bude samo grintanje, prošlo ljeto odradili smo meni jedno od najljepših putovanja u životu. Znam, sad stvarno zvučim poremećeno, al opet se radilo o New Yorku (treći put u godinu dana), a ovaj put obišla sam ga s familijom. Da mi je neko prije par godina (kad sam bila kul i luda) reka da ću se veseliti šta u grad koji nikad ne spava idem sa roditeljima, skoro 60-godišnjacima kojima je u zadnje vrime relacija ZG-ŠI-ZG jedino putovanje i počeli su lagano štekati, mislila bi da me snašla kazna. Ali moji su mater i ćaća, mlađu sestru da ne zanemarim, bili najbolje šta se New Yorku dogodilo od mog prvog dolaska 2008. Šalim se sad, naravno, ali ugodno su me iznenadili. Petnaestak dana New Yorka i Chicaga (malo Midwesta za promjenu) razbilo mi je radno kanadsko lito, a njima značilo avanturu života.

Reunion No. 2

Nakon natezanja usrid noći na Buffalo granici, šporka, umorna i nervozna stigla sam na JFK. International arrivals ekran na kojoj piše da je let iz Brisela davno sletio, izvrtio se sto puta, a tri tolko željene poznate face nikako da se pojave na izlaznim vratima. Mrzim aerodrome, svu tu zbrku, provjere, kontrole i uglavnom rastanke koji znače suze.
Nakon nekih sat ipo čekanja pojavili se oni, ležerno potežu kufere, gegaju se s noge na nogu ko pravi Dalmatinci. Ko da su u Sedramić sletili, a ne u NY. A ja u plač. Jebiga, ova sarkastična kulerica (!) s bloga raspadne se u trenu kad zagrli mamu i seku. Tata bi isto najradije, al ne smi zbog statusnog simbola glave obitelji, alfa mužjak i te šeme…
Pošto se radi o familiji i već starijim ljudima, ovaj put nisam mogla neku rupčagu i deseterokrevetnu sobu u hostelu rezervirat pa smo se samo malo makli od preskupog

Manhattana i uselili u sobu u hotelu na Long island cityju. To je kvart u Queensu, od Times squarea udaljen nekih 15-ak minuta podzemnom, a nekoliko puta jeftiniji nego sobica na precijenjenom otoku. Kao bonus, uboli smo i najbolji pogled iz hotelske sobe.

“Room with a view”

Mater i ćaća, ljudi u već poznim godinama, nisu ničim pokazali da im je naporno kulecati po gradu i pratiti moj tempo. A nabila sam presing, jer bi bilo nepošteno da, nakon šta ih toliko godina davim s New Yorkom kao obećanom zemljom, kapituliramo pod nekakvim tamo umorom.
Obišli smo sva „must see“ mista i šire. Materi je apsolutni favorit Bryant park i NY public library (očekivano- snobovski) svidija joj se europski štih, a prljavi Chinatown (štakori i komarci) su joj malo nagrdili doživljaj grada. Kata se naprotiv u Chinatown (Canal street) vraćala par puta po jeftine suvenire, a naučila se i majstorski cjenkati s lokalcima. Ćaća je više pažnje posvetio sociološkoj analizi Amerikanaca kao apsolutnih svjetskih lidera. Financial district i Wall street njemu su ostavili poseban, podijeljeni utisak. Oduševljen je bio arhitekturom i dizajnom, a razočaran onim što američki kapitalizam s epicentrom na Wall streetu predstavlja prema ostatku svijeta. Dakle- očekivano, NY svakome nudi ponešto i nitko ne ostaje ravnodušan

Pogled sve govori

Osim cijena najneugodnije ih je iznenadila hrana. A probala sam stvarno sve opcije. Kinesku, tajlandsku, vijetnamsku hranu i japanski sushi. U sushiju su se s guštom davili svih 15 američkih dana, dok smo ostatak vremena proveli na sendvičima, pizzi i pašti. Tajlandska i vijetnamska hrana zna biti bezukusna ako je pravilno ne oplemeniš umacima i začinskim biljem. Moj ćaća, nenaviknut na nove izazove, zgađeno je njušija i pljucka bok choy, Pho juhu i Thai rolice. Nije mu bio jasan koncept skoro sirovog povrća, nedostatka soli, papra i maslinovog ulja pa smo imali par gladnih incidenata.
Američka hrana također nula bodova. Tek sam s njima shvatila koliko sam naviknuta na nezdravu fast food američku kuhinju. Meni su burgeri, fries i nachosi na svakodnevnom meniju, a tek kad sam vidila izraz na materinom i ćaćinom licu nakon šta bi zagrlizli u blt burger ili ulični pizza slice za dolar, skužila sam da mi aneurizma ne gine ako ovako nastavim. Ćaća mi je kasnije zabrinuto reka da se nakon prva dva njujorška nezdrava dana prepao čime će se hraniti do kraja putovanja. Sreća da smo nabasali na sarajevske ćevape u Astoriji, inače bi me razbaštinili.
Sestri je hrana bila na zadnjem mistu, ona se svako jutro morala našminkati, ispeglati i ulickati kako bi njujorške slike (nakon Instagramskih korektivnih zahvata) bile „likeable“ na Fejsu.

Bome, Njujorčani su mislili da su sve vidili, al moja seka koja u top formi u minici piči po Petoj aveniji ugodna je novost za oko nakon svih pretilih spodoba po cesti.

She fought the law and she won 🙂

Trubili su joj i zviždali, NYPD panduri su se otvoreno nudili za sliku, a mater se jadna pripala da će i druga kćer ostat na krivom kontinentu. Zasad je ipak samo jedna izbjeglica u familiji. Katu je, za razliku od ćaćine ekonomsko-političke i materine kulturne strane New Yorka, najviše zanimao šoubiznis. Tako smo je morali u svim pozama slikati ispred filmske kuće od Carrie iz Sex i grada u Greenwich Villageu, na Metropolitan skalama glumila je Blair iz Gossip girl, pola Central parka je prepoznala po scenama iz serija i filmova…Tinejdžerska posla.
Bila sam pomalo nervozna vodičica. Familija je htjela upiti što više dojmova na brzinu pa je posjet svakoj ulici, parku i trgu bio popraćen pitanjima „Doraaa, šta je ovo, kako se zove ova zgradaaa, ko ju je projektiraooo?“ Kako da nakon toliko posjeta ovom gradu priznam da nešto ne znam? Pa sam nabadala odgovore na random: „Je, tu su upucali Lennona, ode je živila Petra Sanader na naš račun dok je studirala glumu u NY, aha, Bud light je super piva, uopće nije ko voda s pjenom…“
Malo su mi živci oslabili i osjetljiva sam na glupa pitanja otkad radim na cateringu.

Kad me Židovi (inače, poznati kao oštroumna i praktična nacija) za jagode, ananas i dinju na tacni pitaju „Ohhh, what do we have here?“, dođe mi da ih cinkam rabinu da na Šabat tipkaju po mobitelu ispod stola….
Zato mi je laknulo kad smo sletili u Chicago. Tu smo svi na novom, nepoznatom terenu i krećemo u istraživanje.
Ipak, nekako sam se opet ja našla s vodičem u ruci, a buljenje u Google maps i Yelp su mi umanjili potpun doživljaj Oprinog Windy cityja.

Moj otočić sreće iz zraka 🙂

Posebno priznanje još jednom ide mojoj familiji. Mater i ćaća su u poznim godinama pristali provesti 5 noći u hoStelu. To znači čekati u redu za WC, tuširati se u japankama da ne navučeš gljivice na stopalima, na doručku se otimati za zadnji kroasan ili jabuku s hipijem s dredovima, spavati na škripavim krevetima na madracima od papira… Oni su to sve stoički podnili, čak im je bilo i zabavno, a neskromno tvrdim da su bili najkul roditelji i atrakcija u Chicago getaway hostelu.
Chicago je manja, čišća i mirnija inačica New Yorka. Bilo je lipo nakon one NY strke i zbrke uživati u zelenim parkovima i pitomijoj atmosferi.
Za razliku od NY di smo samo trčali, Chicago smo vidili lagano i bez žurbe. Osim kad bi ćaća naletija na GAP, Kata na Forever 21, a mater na Pottery barn.
Chicago je tipični velegrad sa obilježjima sveameričkog načina života. Financial district sa zgradurinama koje nadvisuju jedna drugu. Willis tower, ex Sears je pao na drugo mjesto najviših američkih zgrada kad su prije par mjeseci načulili antenu na novoizgrađeni „One World trade center“ (ili Freedom tower) u New Yorku. Mi smo ih vidili oba, meni je novi WTC impresivniji, ali ja sam 9.11. urotničko-zavjerenički freak pa me cila ta priča još loži…

Chicago skyline i mi 🙂

Turistima su vjerojatno najimpresivniji Millenium i Grand park, spojeni u ogromnu zelenu oazu u centru grada. A na svakom koraku neka umjetnička atrakcija. „Cloud gate“ ili „The bean“, a po naški „fažol“ ogromna je skulptura od nehrđajućeg čelika ili najpoznatije svjetsko zrcalo u kojem se ogledaju čikaški neboderi i turisti željni jedinstvene fotografije. Nekoliko metara dalje nalazi se Jay Pritzker glazbeni paviljon. Ljeti se tu održavaju besplatni jazz, blues pa čak i rock koncerti, a ogromna livada ispred paviljona se sa zalaskom sunca ispuni ljudima koji dođu na piknik i besplatnu porciju klasične glazbe.

I mi smo nabasali na neki moderni jazz, dali smo mu šansu ali neuspješno. Veći je gušt bio biti dio ugođaja koji stvara tolika masa ljudi, i fascinantna građevina kanadsko- američkog arhitekta Franka Gehryja.

Nisam uopće geek za arhitekturu, ali odnedavno štujem tog Gehryja i njegove pijane građevine, imala sam čast uživo vidjeti AGO (Art gallery of Ontario u Torontu), neboder u New Yorku i ovaj čikaški paviljon. Sad ću ko prava Gehry groupie ganjati i njegove europske uspješnice, nadam se u Bilbau i Barceloni.

Crown fontana

U Grand parku oduševila nas je i Crown fontana, skulptura koju čine dva prozirna tornja s ugrađenim ekranom na kojima se prikazuju ogromne video snimke lica stanovnika Chicaga. Između tornjeva je bazen u kojem se brčkaju djeca i turisti, a autor ovog umjetničkog djela je katalonski umjetnik Jaume Plensa.

Još jedna fontana, među najvećim na svijetu, Buckingham fontana, nalazi se u Grand parku u Chicagu. Bila mi je poznata već i sa slike, a tek sam se naknadno sjetila da se radi o sceni iz uvodne špice serije „Bračne vode“…

Sramota, ali skroz smo zaboravili otići pogledati Meštrovićeve „Indijance“ koji se nalaze stotinjak metara od fontane. Toliko o štovanju naše gore lista u tuđini. Ali sam zato familiju iz svih kuteva slikala na Nikola Tesla corneru u NY…

Buckingham fountain

Chicago me se dojmio upravo zbog arhitekture kojoj inače ne pridajem toliku pažnju. Na materino inzistiranje išli smo pogledati  i kuće koje je dizajnirao Frank Lloyd Wright u Oak parku, predgrađu Chicaga. Pojma nisam imala da su najpoznatiji američki arhitekt i jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca Frank Lloyd Wright i Ernest Hemingway godinama živjeli u Oak parku samo nekoliko blokova jedan od drugog. Taj Oak park je nešto ko Varoš u Šibeniku 🙂

Obišli smo sva zdanja i dobro nahranili mozgove kulturnim sadržajem, a Chicago će nam svima ostati u sjećanju kao uglađena pitomija verzija New Yorka. Nešto slično Torontu, uostalom.

Familiju sam ispratila, (još jedna tužna scena na aerodromu, nije vrijedno spomena) a tih 15-ak dana ljeta još uvik se

čine nestvarnim; navikla sam njih gledati kući na kauču, u pidžami, eventualno u kupaćem liti na Brodarici, a ne kako s ruksacima i fotoaparatom piče po svjetskim metropolama. I onda onaj osjećaj ponosa kad vidiš kako uživaju u svakom trenutku i kad shvatiš da si dijelom zaslužan za to. Neki imaju djecu znanstvenike, doktore ili Nobelovce pa po stanu vješaju diplome i priznanja. Moji roditelji su dobili zbunjenu lutalicu koja na njihovu veliku žalost i dalje ne misli stati na loptu, ali su im zato utješna nagrada ovakvi izleti na drugi kraj svijeta.

Tipična turistička ispred “fažola”

Nekako mi se čini da je ovo zadnji blog post iz Kanade. Možda i bolje, ne želim više svojom negativnošću strašiti nadobudne mlade ljude koji će se otisnuti preko bare u potrazi za boljim životom. Mislim da se, čitajući od početka, jasno vide sve prednosti i mane života u Kanadi. Po mom mišljenju naravno, jer ne tandrčem ja po ovoj tipkovnici da bi nekom slagala upute za preživljavanje ili selfhelp „Canada for dummies“ vodiče, ovo je isključivo moje iskustvo i online ventil za suočavanje s osobnim demonima.

Puno bi radije pisala zabavne blog putopise iz Južne Amerike ili JI Azije nego ove samokritično-patetične referate. Stoga ovim blogom zatvaram kanadsko poglavlje i otvaram sezonu lova na nove avanture. Samo da se ne ureknem. Stay tuned.

Dozvolite da vam se obratim…

Znam, nisam davno pisala, došlo je lito, (nakon šta je 1.5. pada snig) samo je odjednom zatoplilo i iz zimske jakete sam prešla na kratke rukave. Iz zime u ljeto, bez prolića. Nemam inspiracije za pisanje, umorna sam već pomalo od svega, stalno radim, letam na sve strane, a imam osjećaj da se ne mrdam s mista.
Nekidan sam brojala i skužila da sam u zadnjih mjesec ipo dana imala jedan jedini slobodan dan. Većinu vremena provodim u kineskoj birtijetini-baru di me tretiraju ko maloumnu brđanku, mozak mi već ozbiljno atrofira, engleski mi se svodi na :“ Hi, how are you doing, would you like something to drink? Would you like another beer? Our specials today are wonton soup and hot and sour soup…“ Jebate. A šefovi tamo su braća sa Šri lanke i izbjegli Kinez-Vijetnamac. Svoj trojici dolar viri iz očiju, katanac iz novčanika, a razina čovječnosti i inteligencije im je ispod nule. O smislu za humor da ne govorim. Politika u baru je: ako nemaš šta raditi- izmisli nešto, ali ni pod koju cijenu nemoj stati. Jesti ne smiješ, sjesti ili ići zapaliti

je BIG no-no… itd. Još uvik sam tamo jer sam se nekako uljuljkala u spartansko

Nova rupa u kojoj radim

konobarenje, namuče me toliko da ne stignem razmišljat o ničemu šta mi trenutno odgovara, pare nisu baš toliko loše, al je opet omjer uloženog i dobivenog debelo protiv mene.
Nisam pisala, uglavnom zbog gore navedenih razloga, a i selila sam se (po četvrti put u Torontu) pa nisam imala spojen internet. Za one koji pitaju- još sam u Kanadi, viza mi ističe ovih dana, poslala sam zahtjev za neki working visa extension, na koji je, kako kažu upućeni, nemoguće dobit pozitivan odgovor, al stvar je u tome da se na odgovor (negativni) čeka oko 3 mjeseca. U tom razdoblju si na tzv. implied statusu i imaš ista prava ko na working vizi. I tako sam kupila malo vremena dok ne smislim di ću i šta ću.

Prije godinu dana, Kanada je bila igra i avantura, par mjeseci rada i zabave u drugoj zemlji, a glupi poslovi su bili sredstvo za odlazak na putovanja i stjecanje novih iskustava… Lako je bilo prvih par mjeseci tješit samu sebe da perem suđe i poslužujem pijance jer ću nakon toga ići na Kubu, u New York i ko zna di. Nakon 12 mjeseci identičnih glupih poslova s minimalnim varijacijama već se počinješ pitati čemu ovo sve vodi, tražiš neki viši cilj, živciraš se jer ga nema, visoko letiš, prenisko padaš i na kraju dana pišeš ove pizdarije.

Mogu si zacrtati cifru koju moram zaraditi da bi imala dovoljno za putovanje na par lokacija iz snova, al šta onda? Navući se skroz se na nomadski i skitničarski način života i rada pa se onda vratit u hrvatsku i šibensku svakodnevicu di točno znam šta me čeka. Zapravo više ni u to nisam sigurna, izbori su ovih dana pa ćemo vidit.

Trenutno mi ta rutina užasno fali, ljubomorno pratim vaše fejsbuk statuse, gladna sam slika, mailova, poruka… Znam, ne javljam se nikome jer samo radim i spavam (Kinez priti otkazom čim vidi mobitel) ,ali konstantno mislim na sve. Nisam zaboravila i loše strane hrvatske realnosti, ali logično je da, kad ti je teško, u glavi je samo uspomena na ono pozitivno.

Neki mi govore, nemoj se žuriti, uživaj dok te volja, ništa se kući ne minja osim nagore. I donekle se slažem i ne žurim. Ali ako odlučim ostati tu nakon šta me imigracijska služba otfikari s produženjem vize, triba naći druge legalne načine. Tražit ozbiljnog poslodavca koji će garantirati za mene i kojem

Rokovnik 🙂

trebam samo ja (dakle, konobarenje otpada), ili upisivat škole i faks koje mi omogućavaju da preko studentske vize radim barem part time. A to košta vremena, novaca i truda koje ja nemam i ne da mi se. Ja sam u Kanadu stvarno došla samo iz znatiželje, a ne iz potrebe, očaja i želje da ostanem pod svaku cijenu pa nisam ni imala konkretan plan preživljavanja nego samo za zajebanciju. Uvik sam razmišljala da, ako ikad odlučim živit i radit negdi drugo osim Hrvatske, da će to biti neka europska zemlje, bliža našem mentalitetu, da će živa na termometru bit malo duža, da zima neće trajat 9 mjeseci i da ljudi neće biti bezlične i ignorantne mase sala programirane isključivo na lažni osmijeh i plitke razgovore. Svaka čast iznimkama, ali ja još čekam da ih upoznam.
Kako da poštujem naciju čiji pripadnik me nekidan pita jesmo li mi ko dica slušali američku muziku. Ja kažem, naravno i skužimo da smo oboje odrasli na Nirvani, Pearl jamu, Led Zepelinu i (u nešto mlađim danima) Backstreet boysima i Spice girls… Njemu nikako nije jasno kako smo mi slušali muziku na engleskom kad nismo ništa razumili. Objašnjavam mu da smo tako, među ostalim, naučili jezik. „Aha, a ja sam uvijek mislio da je u vašu zemlju dolazila samo melodija, a tekst je bio preveden i otpjevan na hrvatski…“ I ja sam mislila da me lik sprda, ali nažalost, mislio je ozbiljno.

Tako da sam već umorna od posluživanja drugih, bavljenja pijancima, slušanja o tuđim nevoljama. Skužila sam da mi je empatija u kritično crvenoj zoni. Ljudi s od alkohola plivajućim zjenicama teturaju po šanku i pričaju mi kako ih život nije mazio. Naslušam se svakodnevno tužnih sudbina, neke su stvarno potresne, al nekako- ne mogu se sažaliti. Nije da me nije briga, ali dosta mi je više da svi istresaju dušu meni u krilo. Dođe mi da im kažem: „Prestani provodit 8 sati dnevno u birtiji, okupaj se, ošišaj, pročačkaj oglase i nađi posao. Jer, ovo potonje ovdje, za razliku od drugih krajeva svijeta, možeš bez problema.“

Najjače je šta sam primijetila da svi ti pijanci vole pričati kako su nekoć bili super uspješni, ali sad im se jednostavno više ne da raditi i naveliko koriste

kanadski vrlo dobro regulirani socijalni sustav kako bi iskamčili pare, a ne radili ništa.

Neizostavni Židovi i njihova vjenčanja

Jedan regularni gost mi je priča da je vozio bob za kanadsku reprezentaciju na OI 1984. i 1988. Bio je u Sarajevu i sav je nostalgičan za bivšom Jugom. Kasnije je nekako (naravno, ne spominje kako i zašto) ostao bez svega i iz Montreala doša u Toronto bez ičega. Živio je neko vrime u skloništu za beskućnike (kao i uostalom, polovica mušterija u novoj rupi u kojoj radim), a onda uspija sredit invalidsku mirovinu i sad živi u stanu koji inače košta 1200 dolara. On plaća nekih stotinjak, a ostatak mu pokriva država. A najjače je šta svaki dan dolazi s istim prijateljem, jede i pije, a na kraju mu on sve plaća, dok se ovaj smije i komentira da „šta bi on plaća, on je jadni crnac na socijali…“ Guglala sam ga i ispada da je stvarno vozija bob i sudjelova na OI. I kako da se sažalim?
Ima još jedan tip- Jack, sredovječni pijančina koji za sebe kaže da pije jer voli piti, zna da 10 pinti pive i par žestica dnevno nisu dobri za njega, ali ne vidi razloga da prestane. Radi za Associated press, ali, priznaje, sve manje, jer su mu alkohol i antidepresivi uništili mozak i otupili novinarsko pero. Osim što je stalno umoran, nuspojava lijekova je i debljanje, iako skoro ništa ne jede. Sve to ga dodatno usporava, pa mu je najdraža aktivnost sjediti na šanku, slušati tuđe razgovore, tu i tamo zavrniti očima na budale, namigniti mi da mu dolijem piće ili promrmljati „Damn, this is a good song…“
Nekidan sam saznala zašto je toliko izmučen i ogorčen. Žena mu je poginula u prometnoj nesreći sredinom devedesetih, a on se otad nije uspija oporaviti. Još gore, kaže da nikad ni neće. Bili su u braku 8 godina, obožavali se, sve dijelili, zajedno radili i bili doslovno nerazdvojni. Prometna u kojoj mu je poginula žena, dospila je na sve kanadske naslovnice jer je bila riječ o velikom lančanom sudaru sa puno mrtvih. Policajac mu je rekao da je prilikom sudara izletila kroz prednje staklo i ostala na mjestu mrtva, ležala je na cesti na boku, izgledala je ko da spava. Jack je s tim mislima otišao na identifikaciju tijela: „She looked pretty fucking dead to me..“, tim riječima je zaključio temu i otad više nije spominjao ženu.

Rijetki trenuci opuštanja

Zašto ovo sve pišem, ne znam, Jack me taj dan rasplaka svojom pričom, bila sam ljuta sama na sebe šta bez razmišljanja osuđujem sve pijance, beskućnike i narkomane bez da se potrudim shvatit okolnosti koje su ih dovele do te situacije. Ali sve u svemu, osim ovog izoliranog slučaja i dalje ništa od empatije, slušati mogu, slagati se ne moram.

Pošto je ovo blog post u kojem sam ko Balaševićev namćor, evo još par stvari koje ode nikako „ne volem“.
Dakle- ne volem: Kanadski francuski. Ajme majko. Svi oni koji obožavaju čuti zvuk romantičnog francuskog jezika trebaju poslušati izvornog francuskog Kanađanina iz primjerice Quebeca. Meni zvuči ko francuski s govornom manom, kad ga oni pričaju, odjednom se izgubi sva ona pjevnost i lepršavost zbog koje valjda svi toliko vole taj jezik. Ostaje samo neka mješavina francuskog s engleskim naglaskom sa, po meni, skroz seljačkim izgovorom.
Dalje. Ne volem: Što u ovoj Kanadi svi nekako lagodno i optimistično kroče kroz život. Meni kao okorijelom južnoslavenskom pesimistu koji se u inozemstvu, a i kući, za sve treba dodatno pomučiti jer ti je na Balkanu od rođenja sve posloženo tako da ti zagorča život, užasno ide na živce lakoća postojanja prosjećnog Kanađanina. Kužim da im je zemlja bogom dana, ako oćeš učiti i raditi (ili samo raditi), poslova ima na izvolite, novci se daju relativno lako zaradit, kanadski dolar je svugdje još jaka valuta, a načini za iskoristit državu su navedeni u slučaju bob vozača- cicije malo iznad.
I sukladno tome, svi su samouvjereni do bola i misle da su im sva vrata otvorena. Upoznala sam neku polušizofrenu samohranu majku sleš samoproglašenu modernu umjetnicu i glumicu, iako ženska iza sebe nema niti jednu makar sporednu ulogu, a kamoli izložbu ili bar performans. Ma nema ni kućni video na You tubeu ni profil na LinkedIn-u.  Jedna je opet debela prasica i vrlo vjerojatno alkoholičarka, a umislila je da je pjevačica pa po gradu ganja agente koji bi joj sredili gažu ili singl. A na karaokama kod Kineza ljudi izlaze na cestu kad se raskravi na bini. Također, karijera se ode minja u 40-ima. Tip je računovođa kojem je dodijalo buljiti u kompjuter i slagati brojeve pa je upisao tečaj za fizioterapeute i sad namjerava izmasirati svoj put do prvog milijuna. Ili dobiti na lotu kojeg ode svi opsesivno igraju jer su lini ko prasci.

Skice s ulice

S jedne strane, divna je to zemlja di je sve moguće: u jednom životnom vijeku moš prominiti par karijera i na svakom poslu dobro zarađivati, ako te pukne moš uložiti sve pare u neki kretenski neprofitni biznis, pa ako propadne, opet nema veze, vratiš se ponizno i klečeći starom šefu koji ispoštuje tvoju egzistencijalnu krizu i ponudi ti isti posao. I uspiješ se osoviti na noge kroz dva, tri fiskalna kvartala.
A s druge strane, kad se sitim koliko naših mladih (i starih) ljudi kući truli iako su miljun puta talentiraniji i kvalitetniji od ovih mamlaza ode, samo šta nisu imali sriće da se rode u poticajnoj sredini.
Ne volem još: Iritira me šta svi odreda i po defaultu smatraju da sam još jedan u nizu imigrant, da želim ode ostat i da je moja zemlja deveti krug pakla. Uz sve jebene skajpove, you tubove, facebooke, neki i dalje misle da nemamo toplu vodu, da se vozimo u karioli i da nam sijeku ruke ako se poljubimo na cesti. I da nam pjesme od Beyonce na hrvatski prepjevava Jelena Rozga.

O rasizmu u ovoj „multikulturalnoj“ i „ultraliberalnoj“ zemlji da ne govorim. Priča mi

Zubarica i ja

Grkinja, moja zubarica (btw, očistila sam napokon zube i sad imam blještavi američki osmijeh. Jebiga, neke ovdašnje navike sam usvojila) da joj dica u školi imaju dane vjerske tolerancije i svi moraju doći zamotani u hidžab. Ali kad njena kćer (grkokatolkinja) dođe u školu sa krunicom oko vrata, profesori je zamole da je skine jer nije dozvoljeno javno isticati svoju vjersku pripadnost. Također, htjeli su za školsku marendu uvesti samo halal meso koje košta tri puta više od “običnog”, grješnog mesa. Zubarica nije iz principa htjela plaćati više pa se obratila ministarstvu prosvjete i nakon par prepiski mailom djeca u školi umjesto pepperoni halal pizze imaju samo onu sa sirom i gljivama.
Ja sam i dalje uvjerena da podrumski stan u downtownu nisam dobila zbog svog istočnoeuropskog (čitaj: ruskog) engleskog naglaska, a ne zbog neke jadne i prozirne priče o bed bugsima. Dakle: našla sam stan (četvrti po redu, kako sam već spomenula) na ok lokaciji, malo skup za ono šta se nudi, ali prihvatila sam nakon prvog posjeta jer mi se više nije dalo pohodit oglase na internetu i jahat uzduž i popriko po gradu da bi 90 posto stanova bile štakorske rupe (čitaj: iskustvo kod Grega)
Tako da sam ovaj podrum prihvatila, dogovorila plaćanje s curom koja je tamo živila i računala na useljenje od 1. 5.

*** DIGRESIJA: E da, ode ne slave Praznik rada na 1. Maj nego tek 1.9. Ne znam zašto. Al zato je Dan kraljice ili Victoria day općeprihvaćena svetkovina. A potomci kraljice Viktorije (koja je, usput rečeno, umrla još 1901.),  side u Buckinghamu i boli ih uvo šta je Kanada pod njihovom krunom i dio nekog tamo Commonwealtha. Osim Kanade i svete zemlje Britanije, kraljica ima još cile 53 države pod svojim žezlom. For Christ’s sake… Blah.
GOTOVA DIGRESIJA***

I tako, ja samouvjereno kročim kroz 4. misec misleći da imam siguran krov nad glavom, makar i u podrumu, kad mi cura javlja da njena gazdarica koja živi u Halifaxu (to je u državi Nova Scotia, na istoku) oće malo popričati sa mnom, vidit kakva sam osoba i jesam li dostojna koristiti njen podrumski bunker nekoliko ljetnih mjeseci. Ja kažem ,ok, to je sasvim legitimno, neće žena bilo koga pustit u kuću, idem joj dokazati da sam fino vaspitano čeljade.
Baba me ispilala. Tražila je reference od svih bivših poslodavaca, vlasnika stanova di smo živili (Nikola-cimer i ja),  sve te ljude je nazvala i po pola sata ispitivala ko smo, kakvi smo, kako se oblačimo, di izlazimo, kakve poslove radimo, jesmo li neuredni, glasni, pušimo li, pijemo… I na kraju (to je bilo tri dana prije datuma useljenja, stari stan sam već otkazala) mi javlja da su sve reference u redu, ali postoji jedan problem. Naime, nazvala je gazdu zgrade u kojoj smo dotad živili i on/ona/ono joj nije potvrdio, ali nije ni opovrgnuo da u zgradi ima bed bugsa.To su neke bube slične našim moljcima ili stjenicama koje uđu u namještaj i grickaju sve čega se dočepaju, a kad se nasele, teško ih se riješiti. Toronto ih je navodno krcat, iako ih ja fala bogu nisam vidila ni osjetila. I zbog mogućnosti da na svojoj koži/odjeći/namještaju unesemo opasne nametnike u njen podrum, baba nas je glatko otkantala tri dana prije iseljenja i tako sam u Kanadi postala beskućnik.
Kasnije sam saznala da gazda zgrade (inače Srbin) u kojoj smo živili svima koji zovu za reference govori da je zgrada krcata bubama, zato jer mu je teško u staru zgradu u lošem kvartu dovesti nove stanare pa mu je lakše pobrinuti se da ovi stari nigdi ne odu. Makar to značilo babe iz Halifaxa strašiti baba roga buvama.
Na kraju je sa stambenim pitanjem ispalo sve u redu, našli smo bolji, veći i jeftiniji stan u lipom kvartu (St. Clair- Talijani ga svojataju) šta valjda znači da je nakon pustog stresa karma ipak odlučila udijelit i meni koju sretnu mrvicu.
Lito je napokon došlo, vratila se Livia (znala sam ja da neće ona dugo bez mene izdržat), a godina dana Kanade je već iza nas. Još sam „alive and kicking“. Ko bi reka da ću toliko dugo bit bez matere i ćaće, mora, Šibenika, prijatelja, kolega… Malo me trta da će me svi zaboraviti, da ću im dosaditi sa svojim žalopojkama sa Sjevernog pola, da će se svi poudavat i dobit dicu i da moje djetinjaste baljezgarije više nikome neće biti interesantne.

Nemojte, samopouzdanje i elan su mi ionako presušili, mail ili inbox s vremena na vrijeme vama znači malo, a meni je to nektar bogova i duševna hrana u ovoj intelektualnoj pustinji. Ok, sad ću začepit. Evo umisto pozdrava par gastronomskih sličica ili isječaka iz moje, u posljednje vrijeme, vrlo neuravnotežene prehrane. Kanadski ljigavi pozdrav ili :“Take care and have a wonderful, wonderful day.“

Prehrana: uglavnom junk food

mrvicu zdravija opcija

i ovo je hrana

sushi- Bento box

U rijetkim prilikama- steak

finger food s cateringa

bogataška preseravačina

Sve ovo ide u smeće nakon što lovaši završe žderačinu

okus Mediterana

hrana s potpisom 🙂

I domaće delicije

najbolji roštilj

opasnost koja prijeti nakon sve ove hrane 🙂

Intermezzo u Šibeniku

Bilo je ledeno. Posla slabo i ništa. Upilali me moji kući da koji je meni bog, kad mislim doći, jesam li normalna, koja vražja Kanada više… Istodobno, Airtransat (nekakvi prekooceanski Ryanair) je nudio relativno (za kanadske pojmove) jeftine karte do Londona. Bila sam već pomalo isfrustrirana, smrznuta i nostalgična pa sam odrišila kesu i ubola kartu Toronto- London na akciji, dodala još malo i „kupila hrvatsko“, let za Croatiu Airlines do Zagreba i evo mene među moje—————–>>>>

Inače, samu sebe sam iznenadila koliko sam se u ovih 9 mjeseci uspila indoktrinirati u zapadnjački, čitaj, lažno ljubazni način razmišljanja. Nakon kanadskih „Is everything ok, can I bring you anything else, another blanket or pillow“ stjuardesa, naše domaće koze su mi pravo bacile na živce.  „E, štaš pop’t? A? Vino? Imamo bilo… A šta ja znan, neka Graševina biće, nean pojma…“, kiselo se smješka plavojka s dva psta crnim izrastom, a dok gura ona kolica kroz prolaz, toliko se očito fačka i hihoće s crnomanjastim nageliranim stjuardom- galebom da i Indijac pokraj mene skuži neverbalnu komunikaciju i odustane od svog pića. Najgore je šta sam upravo ja ta nadrkana stjuardesa, (srića, s malo manje uočljivim izrastom) kad, u ulozi neiskusne konobarice, poslužujem svoje Balkance/Židove/bogate obožavatelje hokeja, a sad mi kao novopečenoj licemjernoj Kanađanki smeta neljubaznost i šlampavost.

Al neće selo iz seljaka, tribalo mi je samo par sati u Hrvatskoj da se nanovo ruraliziram.

Petnaestak dana svoja na svome. Naravno da mi nije bilo dovoljno i da je proletilo u tren, nisam stigla sve vidit, sve izljubit i izgrlit, sa svima u detalje popričat i pretrest aktualnosti i tračeve. To ćemo preko fejsa i skajpa, a ovaj put je Šibenik bio samo za nasupat se sunca, prošetat facu po gradu i svima s visine pametovat kako je Kanada svjetska sila, zemlja blagostanja, a Hrvatska rupa bez dna. Za ovo zadnje se, naravno, šalim, skoro da sam ostala kući, potegnilo me malo ono predkanadsko javno mnijenje- od tema poput: ko se oženija, ko je trudan, ko koga vara i s kim do „više“ razine: ko će koga i ko će kome uoči lokalnih izbora, oćel više taj line up za Terraneo i kakva će nam bit turistička sezona… Iznenadila sam se percepcijom koja i dalje kod nas vlada prema Kanadi i zapadnim zemljama općenito. Iako kroz blog, a i razgovore uživo, pokušavam svima realno predočiti način života ovdje, sa svim prednostima i manama, neki i dalje misle da trenutno živim u zemlji di teče med i mlijeko, a novce beremo po stablima javora. Istina, ti isti ljudi nisu ni do Sovića po jeftinije cigare potegli, a kamoli produžili pasoš, mrdnili guzicom i krenuli u potragu za tim El Doradom di pare rastu na stablu.

Šokirala sam se, nevjerojatno, ali istinito- cijenama. Cigarete

su poskupile sa 19 na 22 kune, jeger- cola u kafiću 18 (?!) čokolada u dućanu košta preko 12 kuna, mliko je došlo na 7, Bandićev tramvaj košta 15, po noći i do 25 kuna… Kad dođeš iz jedne Kanade di su minimalne plaće bar triput veće nego prosječna hrvatska

Uvezite ga u Kanadu!!! I pelin isto

mjesečnica, a u Konzumu potrošiš isto novaca ko u Nofrillsu ili Fresh.co-u, ne moš da se ne zabrineš. Istina je da mi u Torontu kupujemo uglavnom na akcijama, tipa: tri konzerve kukuruza/biža/fažola za 2 dolara, 30% niža cijena mesa jer je rok trajanja do prekosutra… ali tako isto kupujem i kući.

Uglavnom, prozujala sam po domovini, napunila baterije, jedva se odlipila od Jopinih blizanaca, materine spize, cvilila malo familiji na ramenu na aerodromu, al već negdi u zraku iznad Beča me prošlo. Provela dugu dosadnu noć na londonskom Gatwicku, prispavala sve „Modern family“i „Big bang theory“ epizode koje puštaju Airtransatovci, sletila u Toronto i here we go again…

Inače, netom prije mog spontanog posjeta Hrvatskoj, u restoranu Balkan u Mississaugi su nam priopćili da se biznis prodaje, a restoran zatvara. Nitko nije bio posebno iznenađen, balkanski restoran otvoren kako bi na jednom mjestu okupio sve stanovnike pridošle iz zemalja ex Jugoslavije, koji se u Kanadi mrze i izbjegavaju još više nego kući, bio je od početka osuđen na propast.

Međunacionalna (ne)tolerancija se negativno odražavala na broj popunjenih stolova u Balkanu, veselo je bilo samo vikendom kad krenu cajke, al stalni gosti Bugari i Albanci nisu mogli ujediniti proletere svih ex yu zemalja pa makar i

Balkan- posljednja večera

muzikom razgolićenih pevaljki. Radnička klasa sastavljena od Balkanaca u Kanadi ne izlazi na večere i pučke veselice. Ravno s bauštele idu kući, a mukotrpno zarađene pare se štede za novi kat kuće u Livnu ili Duvnu. Jer važnije je u rodnoj grudi pokazat da se ima, ionako nitko ne zna šta točno radiš u Kanadi, važno je da rođo tamo mlati vel’ku paru i časti sve u birtiji kad dođe na holidej.

Tako da je Balkan „out of the picture“, a povratkom u Toronto opet sam na poslovnom početku. Umorila sam se od Craigsliste, Kijijia, oglasa za servere, bussere, dishwashere, houskeepere, s nekoliko godina iskustva, strašću za ovim poslom i željom za učenjem i napretkom. Nikad mi prenemaganje nije dobro išlo, ali sad je gađenje dosegnulo vrhunac.

Bila sam na treningu (neplaćenom, naravno) u nekom pubu/baru/restoranu. Vlasnik neki Indijac koji me najprije detaljno ispituje jesam li pričljiva, srdačna, ambiciozna, šta mogu ponuditi timu, zašto volim ugostiteljstvo… I onda me pošalje da se učim „poslu“ tako šta ću stati pokraj barmena i gledati ga. Uru vrimena sam stala i gledala. Prvo mi je

debeli Irac barmen održa lekciju kako ne znam rezati limune i limete i onda mi visija nad glavom i toliko blenija da sam se od muke porizala i skoro iskrvarila po agrumima. Onda sam brisala menije. „Ne dovoljno detaljno, vide se otisci prstiju“, prigovorio mi je.

East Toronto- nikad dosadno

Konobaricu sam pratila u stopu jer moram „naučiti“ kako se uzima narudžba od mušterije. Rekla mi je da joj smetam dok joj se pletem oko nogu… Taj dan je bija St. Patrick’s day i tila sam ić u pub u downtownu na pintu Guinnessa od (samo) 5 dolara. Već ispižđena, pitala sam Raja (Indijac vlasnik) dokad me misli držat na treningu, da mi se čini da ništa ne učim jer ništa ni ne radim. On i debeli Irac su se onda povukli sa strane, došaptavali i urotnički gledali u mom smjeru. Ja sam do tada već poslala sve kvragu i na šanku pozirala pred fotićem dvojici pedera koji skupljaju slike mladih žena koje ih ne zanimaju (?!). Debeli mi je prenio Rajevu poruku da mogu ići, da će mi se javiti kad imam drugi trening. Pozdravila sam pedere i otišla na Guinness.  Nije me nikad nazva (Indijac), al ne mogu ga krivit.

Prezasićenje konobarskim i sličnim debilnim poslovima je nešto s čime se moram nosit i stisnit zube. Bar dok ne smislim učinkovitu alternativu koju za sad nemam. Radim povremeno na jednoj hrvatskoj televiziji emisiju koja se bavi domaćim temama, prati život Hrvata u dijaspori, kulturna, vjerska, sportska i slična događanja. To mi dođe kao ispušni ventil, ko i ovaj blog, jer me, pogotovo nakon povratka iz Hrvatske, sve više muče pitanja: Čemu sve ovo, di ova Kanada vodi, oću li ostat ode il priko neke druge bare? Oću li nazad svojoj kući? I’ll keep you posted, u svakom slučaju.

Evo jedna crtica kako druga/treća štajaznam koja generacija hrvatskih emigranata prati nogomet.

Petak. Utakmica Hrvatska- Srbija. Za hrvatsku televiziju u jednom kafiću u Torontu snimamo prijenos, reakcije gledatelja, opću atmosferu… Grupica mladih blizu mene kao za fintu gleda utakmicu, a zapravo melje gluposti:

Ženska (oko 25 godina) : „Ajme ovo će bit povijesna utakmica, samo da ne bude ko 1998. kad smo izgubili od Nijemaca.“

Tip (slične dobi) : „Misliš, od Francuza, u polufinalu?“

Ženska: „E, e, od Francuza, ajme sve mi se izmišalo, ou maj gad…“

…pauza…

Ženska: „A vidi kako su navijači danas disciplinirani, uopće nema nereda. Baš čudno, a igraju Hrvatska i Srbija, zemlje koje se mrze“

Tip: „Ma to ti je zato jer sad ulazimo u Europsku uniju, sad više ne smije biti nereda na stadionima“

?!…

Inače, jedan stariji gospodin mi se u kameru rasplaka na spomen Maksimirskog stadiona i tamošnje atmosfere. Navodno je rođeni Zagrepčanin, a u školu je iša odma ispod istočne tribine i pobožno pratija sve Dinamove utakmice. Nostalgija mu nakon 30 godina u tuđini sve teže pada, a utakmice od nacionalne važnosti poput ove sa Srbima mu samo trljaju sol na ranu.

Osim židovskog cateringa, šta je stara poslovna priča, odnedavno jednom tjedno čistim nekom tipu kuću i možda počinjem raditi kod škrtog Kineza u karaoke baru. Kažem- možda, jer sam tek bila na jednom treningu, ali reka mi je da „nisam loša“ šta su mi ostali zaposlenici protumačili kao uspjeh jer je Kinez žešći freak. Kap soka više u mušterijinoj čaši se tumači kao žuti karton pred isključenje, razbijena boca ili čaša je instant otkaz, krivo narezani limun ili limeta (koji, objasnio mi je, u ovo zimsko vrijeme koštaju duplo više nego ljeti) su oštra opomena ili ukor.

Nema stajanja na mjestu i brojanja zjaki, ako nemaš šta raditi, uzmi krpu, briši šank, slaži mini kečape, soja soseve ili umake od šljiva. Broji kineske štapiće dok si ne poželiš s njima bubnjić probušit da ne čuješ meketanje kosookog bolida. Ili revanje netalentirane ekipe koja dolazi na karaoke večeri. Isprva nisam znala di ću od neugode pogledati. Pa sam pitala menadžera jel ovo neka sprdačina, ili ti ljudi stvarno misle da znaju pivati. Je, vidim na ekranu pismu koju znam, melodija s matrice mi je poznata, tekst isto, al ono šta izlazi iz zvučnika kad se ovi raspojasaju, nema veze s muzikom. Objašnjava mi tip da je u tome i bit, jer ovaj karaoke bar postoji već 20 godina, a namijenjen je upravo obožavateljima glazbe kojima je, na nesreću, slon prdnija u uho. I tako se lipo svi kolektivno osramote, a tajna ostaje unutar četiri zida ovog opskurnog lokala.

Povratak korijenima- popcorn lady

Očito su mi suđena ovakva mista. Prednost je šta je kafić udaljen nekih 10 minuta pješke od stana di sad živim, posao nije toliko težak, ali velikim napojnicama se ne nadam, ma skromnija ne mogu biti. Al i dalje računam na putovanje u Južnu Ameriku i Tajland. Jednom.

Tip kojem čistim kuću (sad sam i cleaning lady!) je freelancer koji radi na filmovima kao šaptač divljim, otrovnim i opasnim životinjama. Ko Robert Redford konjima, tako Jim 65-godišnji bradati starčić šapće, olitiga dresira zmije, paukove i štakore da sjednu, legnu, napadnu, ili se jednostavno prošetaju od točke A do B. Kako je Toronto nova filmska meka, Jim je itekako zaposlen, a kuća (inače prekrasno, ali i prilično prljavo zdanje) mu je puna prepariranih ptica, zmija i štakora u kavezima. A ja ko jebena moderna Pepeljuga oko svih tih beštija ribam i metem za jedva 13 dolara na sat.

Ispričao mi je da od malena voli životinje, s njima ga veže neka posebna povezanost. Otkrio je da može utjecati na njihovo raspoloženje i ponašanje te naravno, odlučio to unovčiti.

Sad mu je osim beštija, nova opsesija naučit nešto hrvatskog, pa me, dok perem robu i brišem prašinu, ispituje kako se na hrvatskom kaže „Kako si“, „Dobro sam“, „Dobar dan“ i slične bedastoće. Umisto da mu i to naplatim ja se tupo smješkam i crvenim dok slažem svježe oprane ženine mu grudnjake i tange. Žena je inače učiteljica i radi na Kubi…

U Kanadi pod osnovno zdravstveno osiguranje ne spadaju i zubarske usluge. Šta je po meni potpuno imbecilno, al ko sam ja da mudrujem. Tako mene još zabolio umnjak, ali u Zagrebu i Šibeniku nisam tila gubit dragocjeno vrime sideći kod zubara pa sam odlučila, na preporuku jednog poznanika, otići u studentsku polikliniku u Torontu. Studenti dentalne higijene moraju, da bi završili praktični dio nastave, sami pronaći pacijente na kojima će vježbati zahvate. I u tom slučaju usluga ne košta 500, 800 ili čak do 1000 dolara za zahvat, nego prihvatljivih 30$. Raspitala sam se detaljnije i čula da su studenti zapravo puno oprezniji, detaljno te pregledaju, naprave potpunu medicinsku dokumentaciju, a sve uz stalni nadzor mentora.

Na kraju je (nakon 6 sati pregleda) ispalo da uopće nemam karijes, da me taj zub štreca na toplo i ledeno jer u njemu nemam korijen. Ja sam, laički, mislila da kad zub nema korijen, da je to mrtav zub bez ikakvog osjeta… Uglavnom, u ta 4 sata pregleda, ženska mi je dva puta izmirila tlak, ispipala sve limfne čvorove na vratu i ispod pazuha, svaki zub ispotezala i izbola 15 puta, mirila mi razmak između nosa i prednjih zubi, skužila da nemam niti jednu četvorku  zgražala se nad činjenicom da ih nemam i čudila se kako je to moguće. Ja se sitila da su mi ih ko ditetu zdrave počupali jer sam imala viška zubi u ustima. Onda su se ona i mentor čudili balkanskim mesarima koji djeci čupaju zdrave zube…

Uglavnom, napravili su mi još i rendgen cijele čeljusti i analizu svakog milimetra usne šupljine. Sad ću umisto plombe koju očito ne tribam dobit temeljito čišćenje zubi od kamenca, za što ću na stolici morati provesti još minimalno 8 sati. Mala cijena za ljepotu i blještav američki osmijeh.

Ovaj put neću za kraj bulaznit i mudrovat o biti i bitku. Bila sam kući, vidila sve, sad mi jedno (bojim se kratko) vrime nitko neće falit. Proliće je na vidiku, bar se nadam, pa ću začepit  grintavu labrnju i bacit se na čišćenje, serviranje i hostesiranje, skupit pare za ić u Meksiko, Peru, Kambodžu, Tajland… ili kući. Di god da bude- ima da bude nenadjebivo. Pardon maj frenč.