Kako biti mama (u inozemstvu i generalno)

PAŽNJA: Koga ne zanimaju bebe i emotivne trzavice mlade neiskusne mame, neka ne čita dalje. U arhivi ima napretek šaljivih postova o dogodovštinama u stranim zemljama, ne spominju se pelene, govna i rasplakana derišta. Stoga odskrolajte i slobodno se zabavljajte čitajući o mom prošlom bezbrižnom životu.

Za beboljupce slijedi tekst u nastavku uz napomenu da sam i dalje nadrkana i prosta- trebat će me snaći nešto puno teže od majčinstva da počnem tipkati limunada postove.

Odgovor na pitanje iz naslova je: ne znam i ne znam. Sramota me, jer ovu dužnost prakticiram već (!) dva miseca i svaki retard bi za to vrime skužija bar osnove zanimanja. Naučila sam biti učenik, student, novinar, konobar (dobro, tu sam bila katastrofa), sobarica, podrška oglašivačima na Fejsu (aka account manager -bolje zvuči) i na svim tim poslovima osnove sam polovila u 2 miseca. Bebu nisam. Koji fejl. Nisam znala da bebe spavaju jedva 3 sata u komadu, jedu isto toliko često i konstantno plaču. A ne kažu zašto. I onda ti moraš plakati s njima. U zadnja dva mieseca isplakala sam jedno osrednje jezerce suza.

U trudnoći sam čitala o novitetima za taj tjedan: beba je veličine kruške, breskve, balancane, dunje, dinje… mama je hormonalna, celulitava, strijava i razdražljiva…

Onda sam zadnji misec detaljno analizirala sve vrste poroda i simptome trudova. Porod u kući, u kadi, u nedajbože autu ili klasični u bolnici; metode za ublažavanje bolova:  kupka, stoličica, pilates lopta, maska s kisikom ili njeno veličanstvo – epiduralna, sve sam to detaljno prostudirala.

Gledala sam i dokumentarac di žena sačuva posteljicu i zamrzne je da bi kasnije komadiće miksala u voćni shake, a druga je odbila prerezati pupčanu vrpcu, dok se prirodno sama ne osuši i otpadne. Onda je tu usmrđenu krvavu posteljicu vukla u kanti za sobom i bebom još tjednima nakon poroda. Dakle, sve sam ja to proučila, zgražala se, smijala i plakala na You Tube klipove mama koje svoje bebe prvi put stavljaju na prsa (takozvani ‘skin to skin’ kontakt da beba osjeti mamine otkucaje srca i tako se smiri), spakirala i prepakirala torbu za bolnicu 10 puta, naposljetku uspješno i rodila (epiduralna of kors- samo 20 minuta tiskanja), ali ništa me nije moglo pripremiti na ono šta dolazi kasnije.

Dođeš kući s tim malim stvorenjem koje ima sva obilježja čovika. Znam, debilno zvučim, ali meni je bija šok da je onaj alien koji me lupa po noći, gnječija po rebrima i mjehuru, živa osoba sa očima, ušima, nosićem, prstima…Gledam ga i ne virujem da je tako nešto savršeno ispalo iz one iritantne lopte koju sam misecima potezala okolo. I on gleda mene okama za koje moja mater kaže da su iste moje kad sam bila beba i u tom trenutku ne postoji ništa savršenije …  A onda počne plakat.

I krene sapunica čiji glumac nisam pristala biti. Niko mi nije da scenarij, nije bilo audicije ni pilot epizode da nadležni odluče jel se isplati ulazit u taj projekt, a u mom slučaju izostala je i podrška fanova jer sam odlučila rodit u stranoj zemlji bez mame i rodbine koji će kuvat, čistit, peglat, prat dok ja u krevetu vidam rane, dojim i gugućem svojoj živoj štruci kruha. I naravno- nema honorara.

Dakle- majčinstvo uz gugl i ‘druže snađi se’ metodu.

Šta sam dosad naučila/izguglala o bebama?

•  Pelena se ne mijenja kad piš propusti na robu, nego minimalno svaka 3 sata. Po noći trebaš veće i bolje upijajuće pelene ako ne misliš razbudit bebu i onda je satima opet uspavljivati.
• Jebene dude na bočici se začepe svake 2 minute i jadna beba poteže ko luda, a ništa ne izlazi. Pa onda plače i gura dudu van. Pa pretpostaviš da nije gladna. Ali neće ni da spava. Pelena je čista. Pa pretpostaviš da je nešto boli. Nakon 2 sata skužiš da je ipak bila gladna, a nakon misec ipo dana da se dude začepljuju. Proklinješ gugl jer tamo ni slova o tome kako čitati bebine misli.
• Ako je beba jela u podne, a plače već u 1 ipo, nemoj se skanjivati i čekati da prođe još sat ipo jer bi tribala jesti svaka 3 sata, daj mu šta traži i uštedi si dva sata guglanja. Siti se sebe trudne i tamanjenja 4 večere za redom. Kasnije opet guglaš i otkriješ pojam ‘Skok u razvoju’. Javlja se u relativno pravilnim razmacima, a manifestira bebinom nervozom i konstantnom gladi. Nakon tog ‘otkrića’ svako plakanje duže od 10 minuta pravdaš još jednim ‘skokom’.
• Kad u 3 ujutro daješ bebi bočicu, ne drkaj po Instagramu i Fejsu jer će mu duda kad tad skliznit iz usta i kad se napokon udostojiš baciti pogled na mladunče, ono te gleda zbunjenim očima punih mlijeka koje mu se cidi niz facu. Onda plačeš dok ga brišeš i zaklinješ se da ćeš mu odsad pjevati i pričati cilih sat ipo kolko mu triba da uspavan pocica bocu. U praksi uglavnom napola spavaš i koncentriraš se na ciljanje dude u usta.
• Naravno da sve znaš bolje ali nemoj tati baš konstantno prigovarat kako da ga drži/podrigne/obuće/presvuće,  jer će s vremenom odbiti išta raditi uz izgovor: ‘pa ti ćeš to bolje’. Eto ti tvog ‘jasamšaptačicabebama’ kurčenja. In your face, idiotkinjo.
• Obavljanje nužde i tuširanje u miru su iznimka, a dječja stolica na podu od wc-a i u njoj beba koja znatiželjno bulji u tebe dok obavljaš onaj posao di i kraljevi idu pješke su – pravilo.
• Cijepljenje više boli mamu nego bebu.
• Košuljice, tregerice i rebatinke za bebe su slatke na slikama, ali u stvarnosti ti treba 3 sata da ih navučeš, zakopčaš i zategneš pa ubrzo odustaneš i dite je stalno u pamučnim bodijima i gaćama iz Penneysa preko kojih mu samo navučeš čupavo odijelo ‘medvjed/pas/slon’ kad ideš u šetnju. Srića da je muško, za ženske mašnice i volančiće sigurno ne bi imala živaca.
• Dojenje je sveta krava i manje si žena i majka ako koristiš umjetno mliko čak i kao nadohranu. SVE žene imaju mlika, ne postoje mame s nedovoljno mlika, već samo mame linčine koje mrze svoje dite. Cicno mliko je hrana bogova, a dite ce ti biti intelektualno i motorički zakinuto jer si mu uskratila tu ambroziju. Također, pripremi se na život u krevetu s cicom izbačenom ‘na izvol’te’ 24 sata dnevno bar 2 miseca i cicanje svakih 15 minuta. Uz priručnik o dojenju i pune cice mlika dobiješ i čarobni štapić kojim iz kreveta zamahneš da bi očistila stan, oprala suđe, robu i sebe, skuhala juhu, lešo meso i ostalu zdravu hranu neophodnu za dojilje. Momak ti je također na raspolaganju po cile dane jer ste Kardashiani i ne morate raditi, a mama ti dolazi očistiti, oprati i skuhati jer živi kat iznad/ispod tebe, a ne 1800 kilometara daleko. Ako kojim sramotnim slučajem ne dojiš,obavezno laži svima oko sebe, ma laži i sebi. Izbjeći ćeš dobronamjerne savjete i osuđujuće “ti jalova nemajko” poglede okoline.
• Sve su bebe mirne ko bubice prva 2,3 tjedna jer još ne kuže da su žive pa samo spavaju, jedu i pune pelenu. I hvala im na tome jer imamo vremena za malo doći sebi nakon čarobnog iskustva poroda- čitaj: istiskivanja lubenice kroz ključanicu.
• Skoro sve mame u tom periodu misle da imaju najsavršeniju bebu na svijetu i odbijaju pomisliti da bi se to moglo promijeniti.
• Nakon uspavanog perioda kreće ‘buđenje’ i beskrajno plakanje koje vrhunac doseže od 6 do 8 tjedna života.
• Tih par tjedana su mladim roditeljima uglavnom u magli i potisnu ih duboko u podsvijest jer u protivnom, nitko ne bi imao više od jednog djeteta. Npr. ja od niti jedne prijateljice nisam čula za grčeve, refluks, nerazvijen probavni trakt i konstantno urlanje kao rezultat. Sićam se samo priča o neodoljivim osmijesima, gugutanju i milijardi slika na Fejsu. Sve sam ih iz pristojnosti lajkala uz prigodne ‘awwwww, ohhhhh, guguuu’ komentare, pa molim da sad vratite uslugu.

Dakle, zaključak je da prvih mjesec ipo sve bebe puno puno plaču. Neke i duže. Molimtebože da nisam jedna od njih jer ću prošvikat… Opet zvučim ko ignorantni idiot, ali dječji plač je jako stresan i para mozak. Mama i tata, ovim putem vam se ispričavam. Da, toliko je intenzivno to razdoblje. Šetaš po kući ko zombi, tuš i češalj ne vidiš danima, nisi u stanju sročit proširenu rečenicu jedina preokupacija je: jel poija, jel posra, jel spava? I zašto nije poija/posra/spava.

 

Vodiš i dnevnik bebinih aktivnosti koji izgleda ovako:

• 11 navečer- liva cica malo, desna više.
• Ponoć ipo: govno, nako gušće ko maslac od kikirikija i zelenkasto (napomena- sutra zovi patronažnu i pitaj jel zeleno govno normalno, slikaj zasranu pelenu i pošalji joj u atačmentu mailom)
• 1 i 30- spava samo sat ipo, nije tija cicu, boca 35 mililitara, bljucnija 15.
• od 2:45 do 4 ipo- plakanje. Pola sata cvili ko mačić, a ostatak je raskošno deranje (napomena- snimi ga kad idući put bude cvilio ko tužno mače i pošalji patronažnoj uz onu sliku govna od maloprije)
• 5 do 7 – napokon spavanje, ali samo bebino jer se mama svakih 10 minuta diže- prst pod nos da vidiš jel diše, pipanje dlanova da procijeniš jel mu vruće/hladno, njušenje guzice da vidiš jel opet sra… ako i zaspeš onda sanjaš da ti je ispa iz ruku dok ga podriguješ, da se glavom opalija u štok od vrata dok ga nosiš ili ugušija jednom od 15 deka kojima ga pokrivaš.
• Ostatak dana: u magli.

Naravno, gugl i forumi o bebama su poprište najstrašnijih horor priča, a pošto plakanje ne prestaje, obraćamo se i GP-ju (doktor opće prakse) sa samodijagnozom teških grčeva i dječje žgaravice (beba) , postporođajne depresije i panike (mama) i sveopće iziritiranosti novonastalom situacijom (tata). Naravno, GP-evi su se nagledali uplakanih beba i ucviljenih roditelja pa nas pošalju u bolnicu da nas tamo razuvjere i utješe. Dobijemo potvrdu od pedijatrice da je beba malo grčevita ali savršeno zdrava i da će sve proći kroz koji tjedan, samo se treba malo strpiti.  Strpi se ti glupačo naspavana i našminkana…

Navikavam se još na ovaj novi način života isplaniran u minutu i podređen pišonji od 4 ipo kile. Ako ideš u najobičniju šetnju po kvartu , tribaš tempirat da je pogodiš nakon spavanja i hranjenja, u protivnom će se beba razderat usrid parka pa ćeš crvena ko rak, praćena sućutnim pogledima drugih mama s kolicima šprintat kući. Dok pripremiš sebe, bebu, kolica, bocu, pelenu i napokon izađeš, vani počne kiša, jer, ipak je mjesto radnje Irska pa se posrano okreneš i vratiš nazad u stan.

Ima dana kad je beba neočekivano dobre volje pa se s cijelom novokomponiranom familijom zaputiš u grad na ručak. Donekle se središ,  (‘srediti’ znači čista kosa i eventualno maskara) probiješ se do centra na vrhuncu ‘rush houra’, nađeš parking, ne pada kiša i dan na trenutak liči na ŽPB (Život Prije Bebe). Iskrcaš kolica, uđeš u restoran, skoro i naručiš kad evo ga- urla… Nikakvo tješenje ne pomaže pa se posrano pokupite i završite dan s kartonom Domino pizze koju jedeš na haubi auta u garaži zgrade. S upaljenim autom jer malac jedino tako donekle spava.

Prijatelji ne kuže da je život stao pa još neko vrime zovu i pokušavaju te zainteresirati za kavu, kino ili čak izlazak. LOL. Da ne ispadneš baš marsovac, kurtoazno ih pitaš za detalje iz njihova babyless života, ali čim počnu trabunjati o poslu, šefu debilu, novom filmu na Netflixu i svađi s momkom, isključiš se i počneš u glavi zbrajati popijene mililitre od tog jutra. Recept za izgubit i najboljeg prijatelja je blebetanje o bebinom jelovniku, probavi i broju isplakanih sati. Tome dodajte i žaljenje na svađe s momkom oko toga ko se više bavi djetetom (zar je to uopće sporno- ja), i unfriendanje na fejsu, a i u životu je neminovno.

Tako da se zadnja 2 miseca redovito čujem samo s prijama koje imaju dicu. I ne sramimo se priznat da javno preziremo sve ostale žene koje bez obveze šetaju po dućanima (s odraslom robom), spavaju do podne (ili spavaju generalno), pogledaju film do kraja (ili pogledaju film) i izlaze vani do jutra (ili izlaze vani).

Ovim putem se ispričavam svim prijateljicama kojima sam, dok su bile doma s malom bebom, lajala u uho o svojim ‘problemima’. Sad znam da uglavnom nisu čule ili procesuirale ništa od onog šta sam rekla, ali hvala im na glumljenoj pažnji i šta me nisu poslale di mi je misto. A mamama s blizancima ili više od jednog malog djeteta u isto vrijeme se klanjam do poda, one su mi i dalje enigma. Kad vidim ove Irkinje s traktorima umisto kolica, po jedno dite visi sa svake cice, a okolo optrčava još par komada, ne mogu prestat buljit i skanjivat se. A Irkinja sva tanašna, s frizurom i svježe nanesenim make upom.  Pa mi bude baš pravo neugodno šta ovoliko serem.

Osim psihičkih promjena tu je i ona oku neugodnija-  fizička. Hešteg #postpartumbody, #mommylines, #babyscars. Dok imaš trbušinu koja dominira cijelom figurom, teže dolazi do izražaja salo na rukama, bedra bacačice kladiva, troslojna guzica, strije i celulit na očnim kapcima. Tek kad rodiš i trbušina se ispuše, devetomjesečni trud skupljanja kili iziđe na vidjelo u punom sjaju i počneš ozbiljno razmatrati burku i ronilačko odijelo umisto kupaćeg na lito. Srića da sam u Irskoj di jaketa i džemper ne ginu i u 7 misecu pa je lakše pokrit okrnjene dijelove tijela.

Zaključak.

Kad kažu da će ti se život okreniti naglavačke, to nije samo fraza. Kad kažu da nije lako, lažu. Jer ne da nije lako, jebeno je teško. Ne zato šta ne spavaš, slušaš urlanje, frustriraš se jer ne kužiš bebine potrebe, polomljena si od poroda, jedva zakrpana, puna šavova i hormonalna ko Caitlyn Jenner. Nego zato jer se po prvi put u životu suočavaš s osjećajem da to malo biće u potpunosti ovisi o tebi, da svaki tvoj potez na njega ostavlja trag, da si ti ta prema kojoj će se on oblikovati, u koju će se ugledati. Da ne možeš više u ‘carpe diem’ sebičnom fazonu otprditi u Kanadu i Irsku, dat otkaz jer je šef imbecil, ostat vani do jutra i sutra vegetirat u krevetu. Sad si nečija mama i tribaš se počet ponašat u skladu s tim. Ta me spoznaja opizdila jedan dan dok mi je Bruno spava na prsima širom raširenih ruku i razjapljenih usta povremeno izvijenih u zadovoljni smiješak. To je onaj trenutak kad te u isto vrime oblije ledeni znoj od straha i val adrenalina koji se ne može usporedit niti s navalom uzbuđenja kod zadnjeg klika mišem kad kupiš avionsku kartu za novo putovanje. I panika kad skužiš da bi radije gledala u njegovu uspavanu njuškicu, nego šetala po Lower east sideu.

Onda si valjda mama.

Al šta ja znam, u ovome sam tek dva uplakana miseca i nemam pojma šta radim.

A opet, ako me netko pita, bez premišljanja bi potvrdila da mi je baš ovo najljipši, najdraži i najintenzivniji period u životu i da definitivno oću imat još dice. Za ozbač. Al to je samo zato jer onaj plačljivi period već lagano pada u zaborav, a i žešći sam mazohist ponekad.

Mama i njen centar svita od 4 ipo kila

Baby brain(washed) post

Spala sam na jedan post godišnje očito. Nije da nemam šta za reći, mogu ja trabunjat unedogled, samo, toliko se nakotilo blogova o Irskoj, imigraciji, savjetima za preživljavanje u novoj sredini… Pošto  ne želim biti samo jedna u nizu onih koji će pisati po šabloni red entuzijazma, red nostalgije, a i većina novokomponiranih blogova i tzv blogera me nervira i potiče na cinične i sarkastične komentare, bolje mi je onda mučat.

A zašto onda tipkam? A dosadno mi je, počeja mi porodiljni (?!) nedavno pa sam uglavnom u kući, u iščekivanju (zasad se ništa ne pomiče na niže, a tribalo bi svaki tren, ajmooo bebaaaa!) pa sam se sitila i ovog mog zapuštenog ispušnog ventila za prodavanje zjaka.

Hormoni su mi u crvenom, dosegla sam limit od +15 kg i dalje ne smijem ako se ikad više poželim pokazat u kupaćem, ili obući nešto osim burke u javnosti. Sve me boli, razmišljam o stvarima i sanjam snove zrele za psihijatrijsku analizu, u isto vrime se užasavam i veselim svemu šta dolazi. Uglavnom, nemam pojma kako taj mix emocija uopće objasniti, al postojeće žene-majke-kraljice valjda znaju o čemu pričam. Ostali neka prestanu čitati sad. Pozdrav do dogodine 😉

U Irskoj je običaj raditi dok ne pukneš (u ovom slučaju doslovno), a to znači uglavnom do 2 tjedna prije poroda. Ja sam otišla u 37-om tjednu i ispala sam neka pussy. Šta ja tu umišljam, ovdašnje žene iskrenu dite u pauzi za ručak i jos se stignu vratit i pospugat plodnu vodu koja se prolila po podu ureda. K tome prosječna irska familija ima 10ak potomaka, žene ih krenu redat u 18-oj, da su do 30-te gotove i mogu uživat u Child benefits koji se znatno podebljava sa svakim novopridošlim članom.

Razmišljam o svojim prijama i poznanicama u Šibeniku koje bi već oko 20 tjedna iskemijale neko mirovanje, rizičnu trudnoću ili komplikacije i onda se s noge na nogu šetkale po kavicama i proporcionalno broju tjedana trudnoće postajale sve iritantnije s pričama o dudicama, kremicama, hemeroidčićima… I sve to s onim blaženim izrazom na licu ko da je promatranje vlastitog tijela kako svakim danom poprima slonovska obilježja nešto pozitivno ili čak lipo. Meni nema ništa čarobno u grčevima u nogama, nemogućnošću da vidiš strateške dijelove tijela, očajavanju sa svakom novonastalom strijom, a o psihičkim promjenama da ne govorim.

Klasično- muzički trenutak za bebu tijekom radnog vremena

To su samo neke od blagodati trudnoće koje sam iskusila proteklih miseci. Uz napomenu da se nisam šetkala po kavama i kupovala kapice i čarapice (uglavnom je sve naručeno online- znam, suhoparno i skroz nemajčinski) nego radila +40 sati dok nisam postala opasna za okolinu i jadne Facebook oglašivače: ‘Odjebi i ti i tvoja jebena kampanja, uloži više od pola eura po danu i targetiraj nekog osim babe, zaove i mačke pa će ti možda neko lajkat jebeni fun page dućana  ”Plus size clothes in Castledermot, Co Kildare” – aka pizdojebina u rangu Civljana. County Šibensko-kninska, jel.

Da, trudnoća je prema mom mišljenju ovo: žgaravica nakon svakog jela, nekontrolirano podrigivanje i vjetrovi, hemeroidi, svrab i bol na najčudnijim mistima, gubitak daha čak i nakon uspona u liftu, znojenje i fumade ko u babe od 55, okretanje noću u krevetu traži mentalnu pripremu kao i dizanje s kauča, a ne daj bože da ti mobitel ili ključ padnu na pod… Dalje- bol u leđima, preponama, zdjelici, grčevi u trbuhu, grčevi u nogama pogotovo oni noćni. Drveniš na livom boku jer na drobu i leđima više nemoš, a desni bok bebi iz nekog razloga nije po volji. Spavaš s jednim kušinom između nogu, drugim ispod trbušine, treći pridržava zdjelicu, a još desetak ih je naslagano oko tebe kao tampon zona da momak, jadan skvrčen na onih 5% preostalog mista u krevetu, ne bi slučajno zdimija kolinom nerođenog potomka. Onda skužiš da opet moraš pišat. Iskobeljaš se iz jastuk- utvrde i tapkajući na prstima pridržavajući škembu obaviš šta imaš. Al svo to komešanje probudilo je bebu koja se odlučila na par rundi noćnog boksanja s tvojim unutarnjim organima…

Sve ovo piše netko je proša bez riganja i bilo kakve mučnine u prvom trimestru. Nije mi smetala nikakva hrana ni mirisi, na kisele kukumare nisam ni pomislila, pupak mi je još na mistu, strije su relativno umjerene, dlanovi, stopala i gležnjevi normalnog obujma, biciklu sam na posal vozila do 25og tjedna bez problema, verala se po tornjevima Cinqueterre sela u Italiji i haračila po Rimu.

Dakle, zaključak je da je sve lako do 8-og mjeseca. Onda si jebala ježa.

Nadam se da će sve biti vridno toga kad se ovaj moj alienčić odluči napokon ukazati svijetu. Osim toga, mora biti zdrav, lip, pametan i napredniji od sve druge dice of kors.

Ali nisam tila o svojoj trudnoći (iako, samodopadna attention whoračo- upravo jesi)  nego o tim razlikama između načina u razmišljanju tu i tamo, na zapadu i jugoistoku Europe, da ne kažem Balkanu. Kod nas se trudnoća i trudnice tretiraju ko sveti gral. Svakih 10ak dana imaš neki pregled, izvade ti litre krvi, ispišaš na jezera urina, šetaš s odjela na odjel i gubiš se u uputnicama, nalazima i dvoznačnim dijagnozama. Nerviraju te ignorantni doktori s javnih odjela pa keširaš i privatnicima za druga, treća, peta mišljenja i 3,4, 5D ultrazvuk bebe. Tolko si premorena od šetanja po doktorima (a di su još homeopati) da jedva stigneš na kavi prepričavat kako je trudnoća čarobna, a strijice i pišanje svakih 30 sekundi su baš kjut. Naravno da moraš na porodiljni u 20 tjednu. Uostalom, kakav je to način da se žena s drobom do zubi uopće pojavljuje na javnim mjestima koja nisu bolnica ili kafić? To ne sliči.

U Irskoj skroz druga priča. Ode si samo trudna, a ne bolesna, radiš do zadnjeg trena, a prenatalna skrb (tako se zove) u bolnici je u najmanju ruku ležerna. Ja kad sam saznala da sam trudna, nisam imala ni GP-ja, (General practice ili doktor opće prakse koji te dalje šalje okolo) ideju o bolnici u kojoj bi rodila ni općenito kako to ode funkcionira. Kad sam saznala da je prvi bolnički pregled, ako si javni pacijent, tek izmedu 13 i 14-og tjedna, a sve prije toga je druže, snađi se, morala sam ići na privatni ultrazvuk. Iskeširaš 100 eura da bi ti uopće potvrdili da si trudna i napravili rani ultrazvuk. Bez krvi, urina, tlaka, tapšanja po ramenu… Ako nemaš para, do skoro 3 mj trudnoće si na iglama jer apsolutno ništa ne znaš, a nije baš da moš utopit frustracije u alkoholu ili cigaretama.

Inače, javna skrb za trudnice je tu besplatna, a polu privatna i privatna se plaćaju i to u masnim četveroznamenkastim ciframa. Za nekih 4000 eura po trudnoći imaš pravo na češće posjete doktoru i babicama, direktni kontakt broj u hitnim slučajevima, lipšu i veću sobu na porodu i eventualno mogućnost da ti netko napokon odgovori na sva pitanja koja imaš.

Iako, prema onome šta sam iskusila u ovih skoro 9 (čarobnih- my ass) miseci- javna skrb u Irskoj je jednako efikasna ko u Hrvatskoj. One pretrage koje su moje hrvatske supatnice trudnice napravile u 3 posjeta, ja sam odvalila u jednom, uštedila sam na vrimenu i vađenju uputnica i čekanja na nalaze pretraga, jer ti ode doma dođe pismo ukoliko nađu nešto neuobičajeno pa uz termin novog pregleda dobiješ i upute kad i šta još moraš dodatno obaviti. Ukupno kroz cilu trudnoću, pod pretpostavkom da je sve u redu, u bolnicu odeš nekih 6,7 puta uz iznimku posjeta GP-ju kojeg bi po pravilu trebalo obići između svaka dva posjeta bolnici, ali ja sam nakon par puta odustala jer mi je bilo besmisleno uzimat slobodan dan na poslu da bi mi izmirili tlak, umočili neki lakmus papirić u piš, pitali kako se osjećam, jel se beba uredno miče i poslali me kući. Nije ni u bolnici puno informativnije, al bar imaš taj glupi ultrazvuk di vidiš bebu kako pliva okolo pa ti bude nekako milo i drago i zaboraviš da mu je guzica u tvojim rebrima, a žuć samo šta se ne rasprsne od pritiska. Čak se uvatiš kako ležiš u krevetu, puštaš mu Šabana i Bregovića, snimaš si poskakivanje u trbušini mobitelom i veseliš se šta voli cigansku muziku ko mama 🙂 Onda se sitiš kako si relativno nedavno pakirala kufere za putovanje na Kubu i u New York, a sad pakiraš torbu za bolnicu i guglaš kolko jednokratnih mudanata i maxi superupijajućih uložaka triba ponit…

Najveća razlika u irskom vođenju trudnoće u odnosu na naš sistem su babice ilitiga midwives. To je neka vrsta medicinske sestre koja je educirana za pomaganje u svim fazama poroda, i ako je sve u redu, one su s tobom od trenutka kad dođeš u bolnicu u trudovima, sve dok te ne otpuste. Doktora ne želiš upoznati jer to znači komplikacije i eventualni hitni carski rez. Zadnjih par tjedana išla sam na trudnički tečaj koje su vodile midwives, (jebiga, ja ću postat mater u 31-oj, nisam nikad volila pričat o dudicama i kremicama, o dici znam kolko o kvantnoj mehanici, i tečaj mi je bija jedini izvor informacija. I prilika da kidnem s posla na par sati)  i oduševila se njihovim znanjem, iskustvom i smirenošću. Jer, jebiga, moja predodžba babice ili bolničke medicinske sestre je i dalje neka brkata baba koja ti šibne klistir i poručuje da se ne vraćaš dok dušu ne iskenjaš. U Irskoj su babice cure u 20ima, koje iza sebe već imaju stotine obavljenih porođaja, uglavnom su i same rodile pa iz vlastitog iskustva daju odgovore na naša uglavnom paranoična i glupa pitanja. Jedna žena je pitala šta da napravi ako joj pukne vodenjak na cesti i svi je vide mokru, pomislit će da je zapišana. Jebate. A ti si onda plati privatni bolnički apartman par tjedana unaprid pa štricaj plodnu vodu po stropu, glupačo. Al babica joj je, navikla na takve tuke, rekla: ”dušo, ako ti pukne plodna voda, to je znak da moraš doći u bolnicu, nama ne smeta što si mokra…”

Dobro, istina, kad si trudan i glup, svakakva sranja ti se motaju po glavi. Tako sam ja nekoliko minuta ozbiljno razmatrala kolike su mogućnosti da beba izađe cila pigava i ginger u skladu s ovdašnjim podnebljem… Inače, baby brain je po meni lažan isto ko i PMS, al je super izgovor kad u trudnoći provališ nešto užasno glupo ko ovo moje iznad, ili općenito kad ti se nešto ne da, najlakše se vadit na zaboravnost zbog trudničkog mozga (ili mamnezije po guglu hahaha).

Da, i masu me ljudi pitalo zašto sam odlučila rodit u Irskoj a ne doma, oćemo li se sad vratit u Hrvatsku, jer, dite ti minja život iz temelja i ništa više neće biti isto pa kao, neću ja to moć u stranoj zemlji.

Pošto sam radila skoro do kraja, bilo bi nemoguće letati stalno kući na preglede i voditi trudnoću odavde. Osim toga, pošto u Hrvatskoj već skoro 4 godine ne radim i ne plaćam poreze, nemam uvjete za porodiljni ni doplatak. Ode imam pravo 6 miseci primati tjednu porodiljnu naknadu od države i misečni child benefit dok dite ne napuni 18. Za irski standard nije puno, ali platit će režije i pelene. Da, i beba neće biti Irac jer je uvjet da roditelji žive i rade u zemlji mislim oko 3 godine prije rođenja. Tako da ostaje Hrvat i katolik, Karamarko, moš odahnuti.

Odgovor na pitanje o povratku je da naravno, nemam pojma, možda kao majka postanem nježna, plaha i obiteljska žena, a ova cinična i sarkastična prostakuša se ugasi pa odlučim saviti svoje obiteljsko gnijezdo u rodnom gradu na poznatom ognjištu. A možda se napokon naviknem na irsku kišu i pomirim se da će mi sin jednog dana pričati ko lokalci:  ‘What’s the craic, D’yaknowhwatimeanlike, feck off ya gobshite, bye, bye, bye, bye…’ A opet, možda mi se crv u guzici opet promigolji pa preskočimo još koji ocean . U svakom slučaju, planovi će bit usmjereni prema jugu i suncu. Uostalom, nisam više sama i neovisna, imam (uskoro) svoja dva muškarca da me vode. Naravno, samo tamo di im odobrim 🙂

Tolko od mene za ovu godinu, znam da trudničke teme nisu aktualne kao putovanja i rad u globalnim korporacijama, al došlo je moje vrime da utlačim s baby blogom. A fala bogu, kome ne paše, postoji na pretek blogova o životu u Irskoj i status apdejta na šemu: ”Doletijo rođo u Dablin u poned’ljak preko Kelna, predo sve za pepees broj u utorak, u srijedu šet’o i dijelijo ci-vijeve po gradu i isti dan dobijo poziv za interviju u 2 mek donaldsa i interšparu. Odabro je Mek jerbo je ćujo da u noćnoj smjeni dolaze pijane irkinje na čiken nagets pa možda nešto i ujebe po brzom postupku. Sad se seli u šered rum sa 6 brazilskih pičoka tu odma kod Parnel strita. ‘Ljudi, ima posla samo ak se hoće radit, ja sam primjer da se more, pomažem svima sa savijetima i pišem si-vi u zamijenu za šteku bilog Marlbora i pintu ginesa. Javte se u imboks.”

Bojim se, ništa od mene kao nježne i odmjerene novopečene majke.

#hatersgonnahate #justlove #bestofdays #purehappines

May the force be with me when the ‘time to push’ comes…

“Za početak bilo šta…”

“Ma bitno je odnekud početi, za početak uopće neću birat poslove, raditi ću šta god triba, za početak bilo šta.” Tu rečenicu sam bezbroj puta izgovorila sama, a sad je skoro svakodnevno čujem od onih koji su došli, planiraju doći, ili ne planiraju ništa, ali sad je emigracija kul pa se rijetko tko ne bavi mišlju o odlasku. Zanimljivo je kako to “bilo šta” ima više razina pa entuzijazam i spremnost za počinjanjem od nule naglo opadnu kad shvatiš da se početnički poslovi dijele na loše, još gore i katastrofalne.

Svi smo mi baje na štekatu u lokalnom kafiću kad okupljenim obožavateljima nadugo i naširoko obznanjujemo svoj plan za ostvarivanje zapadnjačkog sna i tumačimo kako smo prokužili recept za uspjeh po principu od metle do zvijezda, ali kad se nađeš u stranoj zemlji na ulici sa životopisom u ruci, tapšanje po ramenu i riječi ohrabrenja onih bezmudaša iz birtije, nekako izblijede, a samopouzdanje se spusti na dno želuca odmah pokraj čira neizvjesnosti koji bubri od nervoze.

Bila su i meni puna usta o “za početak bilo šta” poslovima, i ko danas pamtim onaj dan kad smo Livia i ja došle na razgovor u neki restoran/klub u Torontu i skužile da traže samo kitchen staff, točnije- dishwashere… “Ja sam završila FAKS, ja neću bit jebena peračica SUĐA, to rade Meksikanci koji ne znaju jezik, ovo je ispod svake razine, neću i neću”, cvilila sam joj na ramenu i proklinjala “bilo šta” poslovnu filozofiju, priznajem. A onda se zastor spušta, a iduća scena prikazuje dvije visokoobrazovane djevojke kako s mrežicom na kosi i gumenim rukavicama do lakta ribaju tave i lonce. Pa fast forward prema pranju zahoda i ženskog donjeg rublja na ruke u kući onog starog šaptača životinjama, do pohotnih Portugalaca koji su mislili da je njihova ruka na mojoj guzici uključena u cijenu pića.

“Za početak bilo šta” trend se nažalost, pisala sam već, nastavio i u Irskoj, a s obzirom da sam ja tih “početaka” i “bilo šta” poslova imala već ohoho, nisam više imala pravo grintati i cviliti da mi je pun kufer svega i priznat da mi je možda teško. Jer rješenje mojim mukama jednostavno je i jezgrovito: “Sama si kriva, ko te tira, dođi kući.” Nakon takvog reality checka začepiš labrnju i nakiseliš novi fejk osmijeh na facu u roku odmah.
Nisu svi tako direktni ko moji bližnji, ostali emigranti koji se preko Skypea i Vibera žale na okrutnost strane zemlje uglavnom čuju ovo: ” Ma ne brinem se ja za tebe, snaći ćeš se ti, nešto će već iskrsnuti…”

I toga sam se naslušala, posebno prije Kanade, a onda sam čula da u Šibeniku slavodobitno pričaju kako sam kući bila novinarka, a sad po Torontu perem čaše. Moj križ je k tome teži jer dolazim iz malog grada di je tuđa nesreća po defaultu tvoj najveći uspjeh i jedva čekaju da zapneš da bi na kavama raspredali: “A šta san joj ja reka…”

A meni više nema smisla opet derati po istome i pričati kako je lako bit šerif u svom selu. Kad se makneš negdi di ne samo da ne znaju ništa o tebi, tvojoj porodici, podrijetlu, obrazovanju, karijeri, nego kad skužiš da nemaju pojma ni o tvojoj zemlji, kulturi, identitetu jednog specifičnog podneblja koje te obilježilo i zbog kojeg si danas takav kakav jesi. Onda se tek nađeš ogoljen do kosti i prisiljen prilagođavati se novom, uz konstantni osjećaj manje vrijednosti koji te prati, a dijelom je ukorijenjen u tebi zbog male sredine iz koje dolaziš, a dijelom si ga sam sebi nametnuo tijekom života u inozemstvu, jer si tek sad svjestan koliko stvari kući loše funkcioniraju.
Da pojednostavim, radi se o kompleksu koji ima svaki Šibenčanin kad npr. ode na faks u Zagreb. Čudno izgledaš, neobično pričaš, konobar ne zna šta piješ, teta u dućanu ti nije pozdravila babu, na pijaci nemaš svoju ženu koja će ti ispod banka dati blitvu iz vrta, a ostali će pod domaće povrće kupovat Tordorićevo… Ali, ponavljam- za početak prihvaćaš bilo šta.

Zapravo sam tila pisati o traženju posla u Irskoj, a s obzirom na to da sam šetanje po ulici s životopisom u ruci i tehniku “Hi, how are you, do you, by any chance, have any positions open?” već magistrirala, prelazim na moderni proces zapošljavanja- iz fotelje, preko maila, LinkedIna i video intervjua.

Sve počinje ujutro kad već iz kreveta grabiš mobitel i otvaraš mail jer si jučer poslao 30 molbi za posao i napet ko puška čekaš mailove i pozive recruitera koji će u tvom pomno skrojenom CV-u i umiljatom cover letteru naći idealnog kandidata za svoje radno mjesto. Pregledao si sve stranice sa savjetima za pisanje životopisa, odjeba si onaj debilni Europass format koji ni u Bedekovčini ne prolazi i skinuo novu kul šprancu prilagođenu irskom tržištu. Napravio si “summary” olitiga sukus svih svojih znanja i vještina, istaknuo key responsibilities i achievements za svako radno mjesto, napucao ih brojkama, postotcima, frazama poput “boosted”, “contributed”, “launched”, “implemented” i sličnim pokazateljima da bi tvoja bivša firma bez tebe bila u debelom kukiju. Naravno da si “driven professional, results oriented self-starter i problem solver” koji u malom prstu ima proficiency u B2B cloud business, SEO, SEM i PCP alatima…

Ali zašto ti je onda pobogu Gmail inbox pun tek poziva na promociju novog singla Sandre Afrike, Aviokarte ti javljaju da možeš u Dubai i nazad za 4 tisuće kuna, a Turistička zajednica Grada Skradina poziva te na svečanu sjednicu povodom predstavljanja nove turističke strategije?
Pokriješ se preko glave i nastaviš spavati sanjajući ponudu za posao Guglovog Account strategista za srednju i jugoistočnu Europu. Tu i tamo, dobiješ poziv od recruitera koji zove da provjeri jel imaš background u IT-u, ako već ne akademski onda bar par godina praktičnog iskustva i poznavanje data baza ko šta su Oracle, MySQL, MSSQL, &%$#%… Nemaš baš te finese, ali si iznimno reliable, goal oriented i hard working person, zar to nije dovoljno? Nije.

Poslovna mapa Dublina

Tu i tamo ti, nakon 45-minutnog telefonskog razgovora o ontologiji , biti i bitku tvog dosadašnjeg poslovnog života, ugovore telefonski intervju sa drugim recruiterom koji je profiliran baš za radno mjesto za koje si se prijavio. Ne pitaš naravno, koji je vrag onda bilo ovo pilanje po živcima ako ćeš sve prolazit s još jednim head hunterom, nego se zahvališ, poželiš “wonderful day” i onda primiš kobasičetinu od maila s linkovima na detalje o poslu i firmi te natuknicama o kojima ćete razgovarati sutra u 13:45 pm. Greenwich Mean Time, jelte.
Provedeš ostatak dana i cilo iduće jutro učeći o povijesti firme, specifičnostima posla na koji si se prijavio (nije ti, doduše, više jasno zašto, jer nemaš niti jednu dodirnu točku u CV-u s onim što se traži od kandidata), tražiš po internetu članke s primjerima pitanjima koja se najčešće pojavljuju na intervjuima, vježbaš ispred ogledala… Ukratko, silaziš s pameti.

Prije telefonskog intervjua sjediš na podu svog mini (s naglaskom na mini) studio apartmenta s mobitelom, laptopom, bilježnicom i hrpom papira s bilješkama, mantraš svojih 5 mana i vrlina, razloge zašto si baš ti idealan kandidat za tu poziciju, domišljaš se relevantnih primjera kada si negativno iskustvo na poslu okrenuo u svoju korist… I naravno, šaljivih anegdota da pokažeš kako imaš vrckavu i šašavu osobnost.
Preko telefona naravno, ne vidiš reakcije s druge strane, sve je “great” i “excellent” pa nemaš pojma kakav si dojam ostavio, recruiter ti naravno kaže da će se javiti u narednih nekoliko dana s feedbackom/odlukom jesu li te odlučili “move forward” ili ovim telefonskim intervjuom tvoj angažman u kul firmi rednog broja 43.- završava. Moving forward naravno, ne znači posao, nego prolazak u idući krug natjecanja. Traženje posla je u biti isto ko i audicija za “Voice”, samo ti Indira ne trabunja o energiji kojom moraš zračiti, a Žak ne izgleda ko da će te pojesti.

Ostatak dana provodiš analizirajući svaku svoju riječ, svako zamuckivanje ili pauzu između odgovora. Obećavaš sama sebi da ćeš si idući put šigurecom uvatiti obraze do ušiju ne bi li se tako natjerala da se smješkaš dok pričaš, jer na LinkedInu piše da glas drugačije zvuči preko telefona ovisno o tome jel se smiješ ili si ozbiljan, a veselje u glasu je naravno presudno u procesu zapošljavanja. Ne daj bože da si ikome kući rekao da imaš (telefonski) intervju za posao, jer ne želiš sve ove samoanalize prolaziti još sa ujnom, strinom i jetrvom. Svojoj babi si fala bogu uvik pobjednik (ukoliko naravno na razgovor za posao nisi otiša gladan, vrag odnija prišu) pa ležeći budan u 4 ujutro ozbiljno razmišljaš o tome može li baba biti relevantan kontakt za referencu.

Idućih par dana grizeš sve oko sebe, istresaš se na svoj odraz u ogledalu, momak ti treći dan za redom jede puru s vrhnjem jer nisi u stanju odvegetirati s kreveta i isključit “Dance moms” na Netflixu. Usput dobiješ još par odjebenica na mailu sa poslove na koje si se javljala u međuvremenu i svaki put umreš malo iznutra kad vidiš izraze “unfortunately” i “we regret to inform you”.

Ukoliko ti se posrećilo da dobiješ priliku otići na “on-site interview” ili u 4 oka popričat s menadžerom željene firme, razina stresa skače na još višu razinu jer više nema bilješki (i šigurece) koje te mogu spasiti i pomoći ti da zakamufliraš svoje nedostatke. Sređen, mirisan, počešljan i nasmijan (kiselo), dolaziš u firmu, dobiješ visitor pass na recepciji i čekaš da te pozovu. Osjećaj je ko u zubara, samo šta te u zubarskoj stolici, za razliku od ove, nitko neće krivo shvatiti ako jaučeš od nelagode i poželiš pobići glavom bez obzira, pravac materi u krilo. Sjedaš pred menadžera (ili više njih ako si baš pegula) koji ispred sebe ima tvoj CV (ili jednu od verzija, jel) i kreće neizbježno prvo pitanje: “Tell me more about yourself…”Nakon 30 minuta do sat vremena, ovisno o raspoloženju ispitivača i opisu radnog mjesta, izlaziš van zajapuren, izmožden i emotivno prazan. Ostavio si srce na terenu, ali tvoj dio posla je sad gotov, stvar preuzima viša sila. Preispitivanje svakog odgovora, analiziranje tona glasa i mimike lica ispitivača su naravno i dalje tema svih razgovora i razlog neprospavanih noći u idućih par dana.

Ja sam na primjer, netom prije jednog razgovora za posao skužila da mi je neko ukra biciklu. Ništa neobično, to su čari sirovog Dublina, dobro je i izdržala dosad. Ali na razgovor sam morala pješke, skoro sam zakasnila i kasnije sam recruiteru nakon intervjua, u trenutku “awkward silencea” dok smo čekali lift da me isprati iz zgrade, prepričala neugodnu epizodu od tog jutra. On mi je na to rekao da je uvjeren da ću si uskoro moći priuštiti novu biciklu, a meni je ta naizgled nevažna opaska bila najbolji pokazatelj da imam šanse za dobiti posao.

Intervju u četiri ili više očiju ne znači nužno da je proces završen, moguće je da te trebaju na još jednom ili više razgovora, video konferenciji s menadžerima koji su “overseas” (to je, kad su u pitanju poslovi u Dublinu, uglavnom ekipa iz Silicon Valleya) ili moraš proći jezični test, ovisno za koje govorno područje se prijavljuješ.

Dublin Docklands

I taj vražji jezik je posebna priča. Za hrvatski, srpski i srodne nam jezike, posla u Irskoj nema. Iako je zemlja multi-kulti, a svjetske firme sa europskim sjedištem u Dublinu trebaju poliglote kako bi odavde pokrivali cijeli stari kontinent, Balkan im zbog bijedne ekonomije nije interesantno tržište. Da sam kojim slučajem učila njemački , francuski ili nizozemski, mogla bih birati, a ovako sam u najblaže rečeno nezavidnoj poziciji. Novinarstvo i hrvatski jezik. Give me a break 🙂

Ponekad i iznikne radno misto za hrvatski/srpski jezik, ali onda ga, u duhu podneblja- ukinu. Naime, onaj posao s anegdotom o ukradenoj bicikli sam najprije dobila, da bi mi nakon par dana javili da je projekt otkazan za hrvatski jezik, jer su procijenili da je tržište premalo i da je obim posla zanemariv. To šta su meni uludo prošla 2 tjedna koje sam provela na intervjuima i testiranjima, nema beda, moje vrijeme i živci su isto zanemarivi. Da ne spominjem da sam svojima kući već rekla da sam dobila posao sa konkretnijim ugovorom i boljom plaćom. Pa neka recruiter zove moju babu od 80 godina i kaže joj da neću doć u posjet zbog toga šta nemam para za kartu jer, jeli, nemam posao.

Kad te tako naguze, teško se ponovo natirati na ponovno prepravljanje životopisa, slanje molbi i obnavljanje samopouzdanja. Nisi ti kriv, napravio si sve šta se od tebe tražilo, bio si simpatičan, vrckav, šašav i opet šipak. Par dana opet vegetiraš u krevetu uz Netflix i teglu Nutelle, a onda sve iz početka. Iz letargije te trgne pomisao da ti, ako ovako nastaviš, ne gine opet tacna i restoran ili još gore, accommodation asistiranje, aka sobaričarenje. I opet se vraćamo na onu- “za početak bilo šta” teoriju. Samo u mom slučaju pitanje glasi- koliko početaka moram odraditi i zašto baš toliko puno?

Saga o traženju posla se zasad na moju sreću prekida (iako, nakon svega gore opisanog i otkazanog nikad ne znaš), nakon svih ovih peripetija dobila sam stalni posao. Nakon Googlea na redu je najveća svjetska društvena mreža (bez reklame), šta znači da idem na Silicon Dockse i da sam napokon našla način da unovčim sve ono dangubljenje po društvenim mrežama. 🙂 Dublin je stvarno tech hub di su mogućnosti nepresušne, al većina smrtnika ipak mora proći gore opisani križni put. Naravno da ne očekujem pohvale ni čestitke, ipak je blog namijenjen prvenstveno za hrvatsko jalno tržište; moja baba je zadovoljna i to je najvažnije. Iako joj F…..k nije napet, ona bi radije unuke, ali šta je tu je.

Još jedan update, ili reklama- Sale sa Lokal.hr-a prenosi moj blog u nastavcima jer je bio šarmantan i nisam mu mogla reći ne. Portal je zamišljen kao jedinstvena adresa na kojoj možeš pronaći vijesti sa svih lokalnih medija u domaji. Tako da misli globalno, djeluj lokalno i klikni na Lokal.hr 🙂 I na Šibenik In. I na Fejs 🙂 Ok, dosta. Pusabok.