“Za početak bilo šta…”

“Ma bitno je odnekud početi, za početak uopće neću birat poslove, raditi ću šta god triba, za početak bilo šta.” Tu rečenicu sam bezbroj puta izgovorila sama, a sad je skoro svakodnevno čujem od onih koji su došli, planiraju doći, ili ne planiraju ništa, ali sad je emigracija kul pa se rijetko tko ne bavi mišlju o odlasku. Zanimljivo je kako to “bilo šta” ima više razina pa entuzijazam i spremnost za počinjanjem od nule naglo opadnu kad shvatiš da se početnički poslovi dijele na loše, još gore i katastrofalne.

Svi smo mi baje na štekatu u lokalnom kafiću kad okupljenim obožavateljima nadugo i naširoko obznanjujemo svoj plan za ostvarivanje zapadnjačkog sna i tumačimo kako smo prokužili recept za uspjeh po principu od metle do zvijezda, ali kad se nađeš u stranoj zemlji na ulici sa životopisom u ruci, tapšanje po ramenu i riječi ohrabrenja onih bezmudaša iz birtije, nekako izblijede, a samopouzdanje se spusti na dno želuca odmah pokraj čira neizvjesnosti koji bubri od nervoze.

Bila su i meni puna usta o “za početak bilo šta” poslovima, i ko danas pamtim onaj dan kad smo Livia i ja došle na razgovor u neki restoran/klub u Torontu i skužile da traže samo kitchen staff, točnije- dishwashere… “Ja sam završila FAKS, ja neću bit jebena peračica SUĐA, to rade Meksikanci koji ne znaju jezik, ovo je ispod svake razine, neću i neću”, cvilila sam joj na ramenu i proklinjala “bilo šta” poslovnu filozofiju, priznajem. A onda se zastor spušta, a iduća scena prikazuje dvije visokoobrazovane djevojke kako s mrežicom na kosi i gumenim rukavicama do lakta ribaju tave i lonce. Pa fast forward prema pranju zahoda i ženskog donjeg rublja na ruke u kući onog starog šaptača životinjama, do pohotnih Portugalaca koji su mislili da je njihova ruka na mojoj guzici uključena u cijenu pića.

“Za početak bilo šta” trend se nažalost, pisala sam već, nastavio i u Irskoj, a s obzirom da sam ja tih “početaka” i “bilo šta” poslova imala već ohoho, nisam više imala pravo grintati i cviliti da mi je pun kufer svega i priznat da mi je možda teško. Jer rješenje mojim mukama jednostavno je i jezgrovito: “Sama si kriva, ko te tira, dođi kući.” Nakon takvog reality checka začepiš labrnju i nakiseliš novi fejk osmijeh na facu u roku odmah.
Nisu svi tako direktni ko moji bližnji, ostali emigranti koji se preko Skypea i Vibera žale na okrutnost strane zemlje uglavnom čuju ovo: ” Ma ne brinem se ja za tebe, snaći ćeš se ti, nešto će već iskrsnuti…”

I toga sam se naslušala, posebno prije Kanade, a onda sam čula da u Šibeniku slavodobitno pričaju kako sam kući bila novinarka, a sad po Torontu perem čaše. Moj križ je k tome teži jer dolazim iz malog grada di je tuđa nesreća po defaultu tvoj najveći uspjeh i jedva čekaju da zapneš da bi na kavama raspredali: “A šta san joj ja reka…”

A meni više nema smisla opet derati po istome i pričati kako je lako bit šerif u svom selu. Kad se makneš negdi di ne samo da ne znaju ništa o tebi, tvojoj porodici, podrijetlu, obrazovanju, karijeri, nego kad skužiš da nemaju pojma ni o tvojoj zemlji, kulturi, identitetu jednog specifičnog podneblja koje te obilježilo i zbog kojeg si danas takav kakav jesi. Onda se tek nađeš ogoljen do kosti i prisiljen prilagođavati se novom, uz konstantni osjećaj manje vrijednosti koji te prati, a dijelom je ukorijenjen u tebi zbog male sredine iz koje dolaziš, a dijelom si ga sam sebi nametnuo tijekom života u inozemstvu, jer si tek sad svjestan koliko stvari kući loše funkcioniraju.
Da pojednostavim, radi se o kompleksu koji ima svaki Šibenčanin kad npr. ode na faks u Zagreb. Čudno izgledaš, neobično pričaš, konobar ne zna šta piješ, teta u dućanu ti nije pozdravila babu, na pijaci nemaš svoju ženu koja će ti ispod banka dati blitvu iz vrta, a ostali će pod domaće povrće kupovat Tordorićevo… Ali, ponavljam- za početak prihvaćaš bilo šta.

Zapravo sam tila pisati o traženju posla u Irskoj, a s obzirom na to da sam šetanje po ulici s životopisom u ruci i tehniku “Hi, how are you, do you, by any chance, have any positions open?” već magistrirala, prelazim na moderni proces zapošljavanja- iz fotelje, preko maila, LinkedIna i video intervjua.

Sve počinje ujutro kad već iz kreveta grabiš mobitel i otvaraš mail jer si jučer poslao 30 molbi za posao i napet ko puška čekaš mailove i pozive recruitera koji će u tvom pomno skrojenom CV-u i umiljatom cover letteru naći idealnog kandidata za svoje radno mjesto. Pregledao si sve stranice sa savjetima za pisanje životopisa, odjeba si onaj debilni Europass format koji ni u Bedekovčini ne prolazi i skinuo novu kul šprancu prilagođenu irskom tržištu. Napravio si “summary” olitiga sukus svih svojih znanja i vještina, istaknuo key responsibilities i achievements za svako radno mjesto, napucao ih brojkama, postotcima, frazama poput “boosted”, “contributed”, “launched”, “implemented” i sličnim pokazateljima da bi tvoja bivša firma bez tebe bila u debelom kukiju. Naravno da si “driven professional, results oriented self-starter i problem solver” koji u malom prstu ima proficiency u B2B cloud business, SEO, SEM i PCP alatima…

Ali zašto ti je onda pobogu Gmail inbox pun tek poziva na promociju novog singla Sandre Afrike, Aviokarte ti javljaju da možeš u Dubai i nazad za 4 tisuće kuna, a Turistička zajednica Grada Skradina poziva te na svečanu sjednicu povodom predstavljanja nove turističke strategije?
Pokriješ se preko glave i nastaviš spavati sanjajući ponudu za posao Guglovog Account strategista za srednju i jugoistočnu Europu. Tu i tamo, dobiješ poziv od recruitera koji zove da provjeri jel imaš background u IT-u, ako već ne akademski onda bar par godina praktičnog iskustva i poznavanje data baza ko šta su Oracle, MySQL, MSSQL, &%$#%… Nemaš baš te finese, ali si iznimno reliable, goal oriented i hard working person, zar to nije dovoljno? Nije.

Poslovna mapa Dublina

Tu i tamo ti, nakon 45-minutnog telefonskog razgovora o ontologiji , biti i bitku tvog dosadašnjeg poslovnog života, ugovore telefonski intervju sa drugim recruiterom koji je profiliran baš za radno mjesto za koje si se prijavio. Ne pitaš naravno, koji je vrag onda bilo ovo pilanje po živcima ako ćeš sve prolazit s još jednim head hunterom, nego se zahvališ, poželiš “wonderful day” i onda primiš kobasičetinu od maila s linkovima na detalje o poslu i firmi te natuknicama o kojima ćete razgovarati sutra u 13:45 pm. Greenwich Mean Time, jelte.
Provedeš ostatak dana i cilo iduće jutro učeći o povijesti firme, specifičnostima posla na koji si se prijavio (nije ti, doduše, više jasno zašto, jer nemaš niti jednu dodirnu točku u CV-u s onim što se traži od kandidata), tražiš po internetu članke s primjerima pitanjima koja se najčešće pojavljuju na intervjuima, vježbaš ispred ogledala… Ukratko, silaziš s pameti.

Prije telefonskog intervjua sjediš na podu svog mini (s naglaskom na mini) studio apartmenta s mobitelom, laptopom, bilježnicom i hrpom papira s bilješkama, mantraš svojih 5 mana i vrlina, razloge zašto si baš ti idealan kandidat za tu poziciju, domišljaš se relevantnih primjera kada si negativno iskustvo na poslu okrenuo u svoju korist… I naravno, šaljivih anegdota da pokažeš kako imaš vrckavu i šašavu osobnost.
Preko telefona naravno, ne vidiš reakcije s druge strane, sve je “great” i “excellent” pa nemaš pojma kakav si dojam ostavio, recruiter ti naravno kaže da će se javiti u narednih nekoliko dana s feedbackom/odlukom jesu li te odlučili “move forward” ili ovim telefonskim intervjuom tvoj angažman u kul firmi rednog broja 43.- završava. Moving forward naravno, ne znači posao, nego prolazak u idući krug natjecanja. Traženje posla je u biti isto ko i audicija za “Voice”, samo ti Indira ne trabunja o energiji kojom moraš zračiti, a Žak ne izgleda ko da će te pojesti.

Ostatak dana provodiš analizirajući svaku svoju riječ, svako zamuckivanje ili pauzu između odgovora. Obećavaš sama sebi da ćeš si idući put šigurecom uvatiti obraze do ušiju ne bi li se tako natjerala da se smješkaš dok pričaš, jer na LinkedInu piše da glas drugačije zvuči preko telefona ovisno o tome jel se smiješ ili si ozbiljan, a veselje u glasu je naravno presudno u procesu zapošljavanja. Ne daj bože da si ikome kući rekao da imaš (telefonski) intervju za posao, jer ne želiš sve ove samoanalize prolaziti još sa ujnom, strinom i jetrvom. Svojoj babi si fala bogu uvik pobjednik (ukoliko naravno na razgovor za posao nisi otiša gladan, vrag odnija prišu) pa ležeći budan u 4 ujutro ozbiljno razmišljaš o tome može li baba biti relevantan kontakt za referencu.

Idućih par dana grizeš sve oko sebe, istresaš se na svoj odraz u ogledalu, momak ti treći dan za redom jede puru s vrhnjem jer nisi u stanju odvegetirati s kreveta i isključit “Dance moms” na Netflixu. Usput dobiješ još par odjebenica na mailu sa poslove na koje si se javljala u međuvremenu i svaki put umreš malo iznutra kad vidiš izraze “unfortunately” i “we regret to inform you”.

Ukoliko ti se posrećilo da dobiješ priliku otići na “on-site interview” ili u 4 oka popričat s menadžerom željene firme, razina stresa skače na još višu razinu jer više nema bilješki (i šigurece) koje te mogu spasiti i pomoći ti da zakamufliraš svoje nedostatke. Sređen, mirisan, počešljan i nasmijan (kiselo), dolaziš u firmu, dobiješ visitor pass na recepciji i čekaš da te pozovu. Osjećaj je ko u zubara, samo šta te u zubarskoj stolici, za razliku od ove, nitko neće krivo shvatiti ako jaučeš od nelagode i poželiš pobići glavom bez obzira, pravac materi u krilo. Sjedaš pred menadžera (ili više njih ako si baš pegula) koji ispred sebe ima tvoj CV (ili jednu od verzija, jel) i kreće neizbježno prvo pitanje: “Tell me more about yourself…”Nakon 30 minuta do sat vremena, ovisno o raspoloženju ispitivača i opisu radnog mjesta, izlaziš van zajapuren, izmožden i emotivno prazan. Ostavio si srce na terenu, ali tvoj dio posla je sad gotov, stvar preuzima viša sila. Preispitivanje svakog odgovora, analiziranje tona glasa i mimike lica ispitivača su naravno i dalje tema svih razgovora i razlog neprospavanih noći u idućih par dana.

Ja sam na primjer, netom prije jednog razgovora za posao skužila da mi je neko ukra biciklu. Ništa neobično, to su čari sirovog Dublina, dobro je i izdržala dosad. Ali na razgovor sam morala pješke, skoro sam zakasnila i kasnije sam recruiteru nakon intervjua, u trenutku “awkward silencea” dok smo čekali lift da me isprati iz zgrade, prepričala neugodnu epizodu od tog jutra. On mi je na to rekao da je uvjeren da ću si uskoro moći priuštiti novu biciklu, a meni je ta naizgled nevažna opaska bila najbolji pokazatelj da imam šanse za dobiti posao.

Intervju u četiri ili više očiju ne znači nužno da je proces završen, moguće je da te trebaju na još jednom ili više razgovora, video konferenciji s menadžerima koji su “overseas” (to je, kad su u pitanju poslovi u Dublinu, uglavnom ekipa iz Silicon Valleya) ili moraš proći jezični test, ovisno za koje govorno područje se prijavljuješ.

Dublin Docklands

I taj vražji jezik je posebna priča. Za hrvatski, srpski i srodne nam jezike, posla u Irskoj nema. Iako je zemlja multi-kulti, a svjetske firme sa europskim sjedištem u Dublinu trebaju poliglote kako bi odavde pokrivali cijeli stari kontinent, Balkan im zbog bijedne ekonomije nije interesantno tržište. Da sam kojim slučajem učila njemački , francuski ili nizozemski, mogla bih birati, a ovako sam u najblaže rečeno nezavidnoj poziciji. Novinarstvo i hrvatski jezik. Give me a break 🙂

Ponekad i iznikne radno misto za hrvatski/srpski jezik, ali onda ga, u duhu podneblja- ukinu. Naime, onaj posao s anegdotom o ukradenoj bicikli sam najprije dobila, da bi mi nakon par dana javili da je projekt otkazan za hrvatski jezik, jer su procijenili da je tržište premalo i da je obim posla zanemariv. To šta su meni uludo prošla 2 tjedna koje sam provela na intervjuima i testiranjima, nema beda, moje vrijeme i živci su isto zanemarivi. Da ne spominjem da sam svojima kući već rekla da sam dobila posao sa konkretnijim ugovorom i boljom plaćom. Pa neka recruiter zove moju babu od 80 godina i kaže joj da neću doć u posjet zbog toga šta nemam para za kartu jer, jeli, nemam posao.

Kad te tako naguze, teško se ponovo natirati na ponovno prepravljanje životopisa, slanje molbi i obnavljanje samopouzdanja. Nisi ti kriv, napravio si sve šta se od tebe tražilo, bio si simpatičan, vrckav, šašav i opet šipak. Par dana opet vegetiraš u krevetu uz Netflix i teglu Nutelle, a onda sve iz početka. Iz letargije te trgne pomisao da ti, ako ovako nastaviš, ne gine opet tacna i restoran ili još gore, accommodation asistiranje, aka sobaričarenje. I opet se vraćamo na onu- “za početak bilo šta” teoriju. Samo u mom slučaju pitanje glasi- koliko početaka moram odraditi i zašto baš toliko puno?

Saga o traženju posla se zasad na moju sreću prekida (iako, nakon svega gore opisanog i otkazanog nikad ne znaš), nakon svih ovih peripetija dobila sam stalni posao. Nakon Googlea na redu je najveća svjetska društvena mreža (bez reklame), šta znači da idem na Silicon Dockse i da sam napokon našla način da unovčim sve ono dangubljenje po društvenim mrežama. 🙂 Dublin je stvarno tech hub di su mogućnosti nepresušne, al većina smrtnika ipak mora proći gore opisani križni put. Naravno da ne očekujem pohvale ni čestitke, ipak je blog namijenjen prvenstveno za hrvatsko jalno tržište; moja baba je zadovoljna i to je najvažnije. Iako joj F…..k nije napet, ona bi radije unuke, ali šta je tu je.

Još jedan update, ili reklama- Sale sa Lokal.hr-a prenosi moj blog u nastavcima jer je bio šarmantan i nisam mu mogla reći ne. Portal je zamišljen kao jedinstvena adresa na kojoj možeš pronaći vijesti sa svih lokalnih medija u domaji. Tako da misli globalno, djeluj lokalno i klikni na Lokal.hr 🙂 I na Šibenik In. I na Fejs 🙂 Ok, dosta. Pusabok.