Prodavanje duše korporativnom vragu ili guglanje za pare

Ponosna sam ko prasica jer blog ima već nekoliko hejtera koje živciram i imaju zamjerke na ono što pišem, a to znači da sam čitana i dalje od kruga najuže obitelji i prijatelja. Ili pak znači da se sve više ljudi preko interneta informira o emigraciji u Kanadu ili Irsku pa nalete na mene i izdrkavaju se. Vjerojatnije ovo potonje 🙂

Dakle, da ugodimo masi, u ovom blogu tema su unicorni, duge i leteći medvjedići. Irska i Dublin su prekrasni, ljudi po gradu veseli i susretljivi, plaća mi je 6000 eura mjesečno, a živimo u trosobnom stanu u Ballsbridgeu s dva psa i činčilom…
Ne mogu… Sorry hejteri, prebacite se na Lanu Biondić i slične čiklituše.

Di smo stali s pričom? U Dublinu sam, živim u hostelu, opet konobarim i proklinjem gastarbajterizam. Kad sam otišla iz irskog restorana/puba i izgadila gazdu na Trip advisoru, taman smo se toliko financijski oporavili da se odlučimo skučiti. Imala sam veliku sreću jer sam naletila na studio apartment u ok kvartu, blizu centra na južnom dijelu grada. Dublin se uglavnom dijeli na North i South, rijeka pila grad popola, a poznavatelji dublinskog “podzemlja” reći će da je North “dodgy”, a South je “posh”, iako naravno ovisi u kojem dijelu sjevera ili juga živiš. Čak se dijele i po naglasku, pa navodno ovi sa sjevera (npr. Blanchardstown i Finglas), pričaju “getto” English, a južnjaci pak salonski “proper” engleski. To nisu moje riči, samo prenosim šta mi je pričala (i imitirala) kolegica Irkinja 🙂
E sad. Studio apartment olitiga garsonijera. Svaki zagrebački student ih je upoznao, miješanje juhe na špakeru iz kreveta, vješanje robe po lusteru i spavanje u kadi kad imaš goste su valjda zabavni kad imaš 22 godine i kad takva garsonijera u Dublinu ne košta ko trosobna vila na Pantovčaku.
Cijena rentanja stana u Dublinu je sve bliže Londonu koji je po svim kriterijima abnormalno skup, al bože moj, to je razumljivo za London, jer tamo žive kraljica i princ George. Ali u Dublinu žive Facebook, Google, Microsoft, Ebay, Paypal, Yahoo…

Europska sjedišta tih kompanija su tu iz razloga šta je Irska europska zemlja s najmanjim porezom na dobit za kompanije od 12,5 posto, naspram primjerice SAD-a, di isti porez iznosi 35 posto. Velike korporacije donose radna mjesta, radna mjesta privlače nezaposlenu radnu snagu koja mora negdi živiti, vlasnici kuća i stanova suočeni su s poplavom ljudi koji čekaju u redu isprid sobice ili garsonijerice i doslovno imaju mogućnost ko na aukciji odabrati najočajnijeg imigranta, koji je spreman platiti najvišu cijenu za njegov prostor.

Primjer na slici je trenutno aktivan oglas za garsonijeru u centru grada. Ova sobica s tušem tik do “kreveta” je na “bubnju” za 800 eura misečno. I ne sumnjam da će naći stanara.
Mi smo, ponavljam, imali sreće jer je gazda normalan, dođe jednom mjesečno po kiriju, nit ga vidiš niti čuješ. Ali stan je star, vlažan i toliko mali da se spotičem sama o sebe, a Irska je, već sam spomenula, Hrvatima sve draža destinacija pa se popis gostiju na našem “luftiću” na podu i dalje širi. Ugrozila sam već nekoliko prijateljstava zbog svoje “negostoljubivosti”, al stvarno mi nije više zabavno živit ko u skvotu. Zato mi je novogodišnja odluka naći stalni i dobro plaćen posao i iselit se negdi di iz kreveta nemam pogled na sudoper.
Toliko o stambenom pitanju.

Nakon restorana neko vrime sam radila part time za jednu catering agenciju. Ovaj put nisu bili Židovi nego čistokrvni Irci pa sam se iz sinagoge prebacila na posluživanje bogataša u VIP ložama na konjskim i pasjim trkalištima. Uglavnom se radilo o starčadi sa iznajmljenim posvudušama koje su za tu prigodu na glavu nakeljile one ogromne šešire ili mašne (koji iz nekog razloga obavezno moraju stajat ukrivo i visit s jedne strane glave) , brdo fluorescentne šminke i najkraću i najdrečaviju minicu. Onda takve gacaju po blatu i kaskaju za svojim sugar daddyjem koji rasipa eure na konje vrane. Moja uloga u cijeloj priči je bila natankat ih alkoholom i nadat se napojnici. Da se sad ne ponavljam- para opet slabo i ništa. Ali, preko ove agencije upoznala sam pravu irsku svitu i elitu. S malo šarma al puno para. Gibonni laže. Obišla sam sva konjska i pasja trkališta, kriket i ragbi igrališta u Dublinu i okolici, par smjena odradila u jednoj samoprozvanoj “high class” catering agenciji di se hrana služi u bijelim rukavicama, vino toči uz naklon od 45 stupnjeva i s lijevom rukom na leđima u pozi ” upravo me lovi išijas”. Klijentela na takvim “hoch” zabavicama su glavešine gore navedenih američkih megakompanija koji se obloču i onda jedni drugima čestitaju što su direktori svemira. I opet sam se pitala “zašto baš meni i kako me neće Eurojackpot…”

Ljeto u Irskoj

To je bilo u petom, šestom mjesecu kad sam naivno očekivala da će ljeto počet, samo šta nije. Negdi do 15.7. sam se nadala, a onda odustala i shvatila da se živa na termometru u Irskoj ne penje preko 20 stupnjeva i da mi je jaketa suđena cijelu godinu. Iako, kad se navikneš na činjenicu da si stalno mokar i da je kišobran važniji gadget u torbi od mobitela, klima u Irskoj i nije tako loša. Kiša skoro nikad ne prerasta u pljusak, uglavnom sipa ona iritantna rosulja, sunce se pojavi bar jednom u tri dana, a temperatura skoro nikad ne pada ispod nule. Kad se sunce odluči pojaviti i zadržati duže od nekoliko sati, onda je Irska stvarno prekrasna. Skoro ko Šibenik. To sam morala reći, jer mi TZ Grada Šibenika plaća promo kemijskama, magnetima i ušećerenim bajamama da ih spomenem 🙂

Već sam svojima kući toliko tupila od 1000 nijansi intenzivne zelene boje, ovčicama, kravicama i potočićima, da se osjećam ko Heidi kad je onomad iz Frankfurta napokon otišla nazad u Alpe kod djeda.
Moja ugostiteljska karijera je dovedena na kušnju kad sam dobila ponudu da radim na jednom novom projektu za Google. Smišno mi je kako te megakompanije izigravaju skromnost prilikom procesa regrutiranja novih radnika pa ti kažu da “bi ti voljeli ponuditi posao i da bi im bila čast da budeš dio njihovog tima.” I onda ti onako kurtoazno daju vremena da razmisliš o svojoj odluci jer, ko zna, možda imaš nešto drugo u planu. Aha, imam drugu opciju- šetati s tacnom punom lemon sorbeta i nutkati maturante privatnog muškog internata da nešto stave u kljun prije nego šta se bace na alkohol. Dok mi brkata supervizorica Aoife (čita se “Ifi”) dahće za vrat i psuje “dog’s bollocks” jer sam spora ko blato. Ukratko, odlučila sam prihvatiti ponudu i postati dio Google tima.

Office style (fala bogu nema dress codea)

E sad, da pojasnim. Sve one kul i svecke kompanije sa sjedištem u Dublinu imaju svoje interne zaposlenike koji žive američki, ili, u ovom slučaju- irski san. Priče o besplatnoj kantini sa sushijem i steakovima, teretani, dječjem vrtiću u firmi, stolovima za bilijar, tenis, pikadu i prostorijama za “ubit oko” su istinite i postoje u Dublinu. Ali namijenjene su isključivo stalnim (ili posebno povlaštenim) zaposlenicima. Ali svaka korporacija, u ovom slučaju Google, živi od temporary employersa koji odrađuju poslove za njih preko staffing ili recruitment agencija. I takva stoka sitnog zuba (među njima sam i ja) radi na eksternim lokacijama razbacanim po gradu, nemaju beneficije koje imaju “pravi” zaposlenici i uglavnom su zaduženi da odrade kratkoročni projekt, nakon kojeg si ponovo na početku. Ok, s malo uljepšanim životopisom. Nikako ne želim umanjiti činjenicu da radim za najmoćniju firmu na svijetu i da je iskustvo fenomenalno, ali jedno je biti Todorić, a drugo blagajnica u Konzumu, ako me razumijete… O projektu na kojem radim ne smijem ni zucniti jer je sve naravno strictly confidential, ali mogu reći da je prilično zanimljivo za uredski posal kojih sam se dosad užasavala.

Radim s ljudima iz cijelog svijeta, prisutan je sav taj multilingual i multicultural preserans. Učim plivati u korporativnom svijetu reachanja targeta i krvarenja za team, imam weekly quality meetings i performance checks, postavljam si “personal goals of the day” i naravno živim za TGIF (thank god it’s Friday) i after work partije. A meni opet sve to smišno i lažno, a posebno kad vidim da se ljudi stvarno nalože kad čuju “Google” i onda se, kako je sad moderno reći, “networkaju” sa mnom jer procijene da je dobro poznavati nekoga ko radi u GUGLU. Jebote GUGL. Da ne bi bilo zabune, poslovi preko recruitment agencija u GUGLU ili sličnim firmama koje žive u internetu su uglavnom s rokom trajanja, a vrsta posla je najčešće ekvivalent telefonista u službi za korisnike T-Coma u Hrvatskoj. Dakle, svodi se uglavnom na primanje pritužbi i pitanja od nezadovoljnih klijenata i prema “customer is always right” šabloni, rješavanju njihovih nedoumica.

Evo mini rječnik i vodič kako zakamuflirati naziv radnog mjesta da zvuči poželjnije: Služba za korisnike se zove “customer support”. Javni ovršitelj ili onaj šta te podsjeća da moraš platit račun za struju se pitomo zove “collections agent”; “sales representatives ili “sales executives” su oni šta kucaju na vrata i nagovaraju te da se prebaciš na drugu mobilnu tarifu ili da ti otkriju tajnu da njihova kompanija prodaje jeftiniju struju od one s kojom si ti pod ugovorom. Ako čaćkaš dalje, vrlo brzo skužiš da je “accommodation assistant” samo kićeni naziv za sobaricu u hotelu, “kitchen porter” je perač suđa, “commis chef” pomoćni kuhar… da dalje ne nabrajam…

Jedna turistička

Ja imam sreće šta ne radim na telefonu s nezadovoljnim klijentima, ovaj posao mi umjereno dovoljno zaokuplja mozak, ali i dalje bi ja radije na Aktualni sat u Saboru ili sjednicu šibenskog Gradskog vijeća. Samo kad bi mogla bit na Guglovoj plaći…

Nakon Kanade počela sam poslove dijeliti na one koje mogu uvrstiti u CV, koji će mi pomoći naći novi bolje plaćen posao i one koji mi služe samo za golo preživljavanje, ali su objektivno gubljenje vremena. Istina je da s konobarenjem i cateringom, posebno u finijim restoranima, mogu zaraditi dovoljno da se pokrijem i nešto prištedim. Ali svatko ko je radio u ugostiteljstvu dobro zna da je posao krvav, smjene traju i do 14 sati, kurje oči i proširene vene su neizbježne, a iritantne mušterije su svakodnevica. Ljudi čuju samo konačnu zarađenu cifru i automatski pomisle da su novci pali s neba. Istina je, ja sam u Kanadi u jednom danu znala ubost i po 400 dolara tipsa, ali brzo zaboravim da sam još 3 dana, nakon takve životinjske smjene, dolazila sebi od umora. A sve te kanadske konobarske poslove sad u CV-ju moram preskočiti, jer poslodavce na koje ciljam u budućnosti ne interesira koliko ja pijata mogu držati u jednoj ruci i kojom brzinom poliram čaše. Šteta, jer sam dogurala do četiri. Pijata, ne čaša.
Tako da dublinski social media i marketinški boom pokušavam maksimalno iskoristiti za stjecanje iskustva u internet sferi. Upisala sam čak i školu; ganjam diplomu u “Marketing, advertising i PR” branši, jer osim iskustva, traži se i papir, a moja hrvatska “MA journalist”diplomica prevedena na engleski, možda zvuči kul za lokalne medije, ali u svijetu je nažalost nebitna stavka.
Da se vratimo na Google: Tamna strana medalje je rok trajanja svakog projekta i mogućnost da ti svaki dan kažu da za tebe (i tržište koje pokrivaš- u mom slučaju to je nepredvidivi Balkan) nema više posla i dobiješ odjebenicu. Tako je bilo i sa mnom; u 9-om mjesecu, projekt je završio, ostavili su samo govornike velikih jezičnih grupa (prednjače Nijemci i Francuzi), a mi, uglavnom slavenska jezična sitna stoka, dobili smo cipelu.
Ako ništa, imala sam dva tjedna odmora doma, polovila zadnje trzaje ljeta, prigodno izgorila, proslavila okrugli 30-ti (još čekam prosvjetljenje i tu mudrost/staloženost koja dolazi s ulaskom u novo desetljeće) i po povratku u Dublin opet se bacila na slanje molbi i analiziranje tržišta rada.

Moj prvi auto! (volan naopako)

Srećom, uz Googleovu financijsku pomoć i malo samodiscipline uspili smo prištediti zapolovni auto pa više ne plaćamo rentu na dva mista, ali zato sad momak svaki dan opali po stotinjak kilometara do posla i nazad, šta je nekad užasno naporno kad se uzme u obzir popodnevna gužva na cestama dostojna jednog Toronta.

Kupnja auta u Irskoj je relativno jednostavna; nađeš odgovarajuće vozilo na internetu, nazoveš vlasnika, dogovorite obilazak i eventualnu testnu vožnju, malo se unervoziš jer moraš vozit po krivoj strani ceste, uletiš u kružni tok s naopake strane, Irci trube i psuju, ti se oznojiš i malo rasplačeš od straha, ali auto je tvoj. Ovo sve pišem iz suvozačke perspektive jer mene ni desna strana ceste ne voli, a kamoli liva. On vozi, ja se držim svoje bicikle i trotoara.
Nakon nabavke auta, triba odabrat osiguravajuću kuću kojoj svaki misec plaćaš policu osiguranja koja je obavezna. I road tax isto, kao i NCT tj. tehnički pregled. Najveća stavka je osiguranje čija cijena ovisi o puno faktora. Imaš li bonuse i čisti profil od prošlih polica osiguranja, koliko dugo si u Irskoj, koliko si star i otkad imaš vozačku. Hrvatska vozačka vrijedi, ali nije loše promijenit je u irsku, jer je onda godišnje osiguranje 25% jeftinije. Ako imaš additional drivera (mene) koji je žensko (jesam), onda spustiš cifru za još nekih stotinjak eura. A nitko ne mora znat da ću ja za volan sisti samo na busalicama u lunaparku. U aute se ne kužim pa neću brljati o tome koliko smo spičkali na mehaničara i gorivo (i ode je jeftinije nego u Hrvatskoj), vraćamo se na Gugl. Drugi mandat.

Nakon povratka s odmora u Hrvatskoj (kad koristim izraz “bila sam na odmoru u Hrvatskoj”, osjećam se ko purgeri kad idu “na more” umisto da kažu konkretno- u Split, u Zadar, Brela… ajme), bila sam opet na početku s job huntom. Srića, nije dugo trajalo. Nakon par dana tragično završenog izleta u “accommodation assistant” poslovne vode (objašnjenje za to radno mjesto navedeno je par pasusa iznad), javili se opet ovi iz Gugla i pitali bi li opet bila dio tima (uz sve one “delighted” i “grateful to have you on board” popratne pleonazme). Opet nažalost nude samo ugovor na određeno vrijeme, a kako nisam još dovoljno ojačala sa samopouzdanjem i odvažnošću da bi postavljala neke ultimatume (“permanent contract or death, suckers!”), opet sam podvila repicu i došla služiti kao mali pijun u velikoj šahovskoj korporativnoj igri Larryja i Sergeja. Uf, al ga serem… Još uvijek sam tu, na koliko dugo- nikad se ne zna.

Opet sam se razvezala o sitnicama, nisam pokrila zadnji put najavljene teme, ali ovo je moja prćija i kome ne paše neka ide po “Novu knjigu Lane Biondić”. To sam ja samo jalna, jer je Lana izdala pravu knjigu sa koricama i bilješkom o piscu, a ja trulim na nekakvom tamo blogu 🙂
Sretan Božić ili “Nollaig Shona Duit”, rekli bi mudri Kelti.