-15 °C, with wind chill feels like – 20 °C

Novog posta na blogu nema pa nema jer je temperatura pala debelo ispod nule, a na – 15  stupnjeva Celzijevih mi se ne da živit, a kamoli pisat o Kanadi. Onaj skeč Zločeste djece o Muji, jelenima i grtalicama nije toliko smiješan kad postane realnost. A kad se ovima ode žalim da mi je ledeno, prvo mi se smiju da se ne kaže „ledeno“ nego „hladno“, a onda objašnjavaju da ovo nije još ništa. Kako nije ništa, pola ormara nosim na sebi, svako jutro kad izlazim iz kuće, na pješačkom se, da bi pogledala lijevo i desno, moram zarotirati 90 stupnjeva jer ne vidim ništa od tri kapuljače dva šala, svaku večer u lavandinu odmrzajem prste i čekam kad će mi nokti poispadati… A oni meni da ovo nije još ništa. „Vidit ćeš ti kako je na -30, a s vjetrom „feels like“ – 40“, zlurado mi se smiju…

Ali evo: sukus (hehe, sukus) svega kanadskog (i američkog- jebga, opet sam bila u Njujorku) u zadnjih misec dana.

Božić i Nova godina, prvi u tuđini bez Badnjaka u dolačkim kafićima i materinih punjenih liganja, prošli su iznenađujuće ugodno, skoro da nisam ni osjetila da sam miljama daleko. Bila sam na Badnjoj ribljoj večeri kod Cvitanovića, šibenske familije s 12-godišnjim stažem u Kanadi. Meni se sastojao od riblje juhe, pidoča, hobotnice na salatu, bakalara i lososa. Tako ne jedem ni kući. Društvo je također bilo ko kući, sami Šibenčani i prijatelji Šibenika, Ana nas je sve okupila za isti stol, a hrana, piće i poznate priče pomogli su nam da otkantamo nostalgiju. Nostalgiju koja ove godine nije zapravo ni došla do izražaja.

Hrvata i ex Yu ekipe u Torontu fala bogu ima ko škalje, a jedno 70 posto ih se poznaje i međusobno druži. Od tih 70 posto, nekih pola bilo je na božićnom tulumu kod Tee i Ive u multinacionalnoj kući u Chinatownu. Na tulum smo se Koki, Ana, momak joj Dule i ja prebacili nakon riblje večere i bančili skoro do ujutro. Sutradan smo polumamurni opet landrali kod Ane, Antonije i Mateje (naravno, opet Hrvatice na WH vizi) i obišli balkanski gay party u downtownu. Kata, Jasmina,Danijela i ja smo bile jedine ženske među 50-ak muškaraca. I nitko nas nije ni dvaput pogledao, a kamoli išta više. Koji udar na ego i to još na Božić… Skoro da sam se zaželila La Bambe i portugalske pažnje.

Za doček Nove sam radila u Balkanu, također jedno neprocjenjivo iskustvo. Mislila sam da sam posjetom splavima u Beogradu ili studentskom gradu u Sofiji iskusila šta znači prava balkanska zabava. Nisam. Čuti bugarske emigrante kako razdrljene košulje skaču po stolovima, razbijaju čaše i arlauču na cajke, ipak je malo drugačije. Ipak, zabavila sam se, u Kanadi me ionako više ništa ne može iznenaditi, a i ovakve epizode pišu se pod iskustvo koje marljivo skupljam.

Da se malo oporavim od balkanštine, nakon Nove godine, otišli smo, a di drugo, u New York, moj osobni last frontier. Granične policajce u Buffalu ću još malo pa oslovljavati po imenu, a Megabus će mi morat sredit neku godišnju kartu. Ovaj put je tematika puta bila: dajmo da Koki vidi Gotham city. Nije da si laskam, ali, kad ja nekog vodim da turistički razgleda NY, on se automatski zaljubi u njega. Znam i sve cake kako ga viditi jeftino ako ne i potpuno besplatno, a adrese lokacija na kojima su se snimale poznate serije i filmovi imam u malom prstu.

Tako smo u Metropolitan museum of art (MET) umisto za 25$ za upad, “velikodušno” donirali jedan dolar, što se zove suggested donation i općeprihvaćena je stvar u svim svjetskim muzejima koji ionako dobivaju ogromne pare od grada i savezne države, ali se vole grebati kod turista i običnog puka. Malo se zacrveniš i prodaš neku priču da si „art student“ koji dolazi svako malo, pa je preskupo stalno plaćati punu cijenu, nitko te krivo ne pogleda. Ista šema moguća je u American museum of modern history i dosta manjih muzeja i galerija, a Guggenheim i MoMa imaju besplatan ulaz petkom od 4 do 8.

Kip slobode možeš izbliza vidit sa besplatnog trajekta koji svakodnevno vozi sa Manhattana na Staten island, po gradu ima milijun mjesta gdje možeš kupit pizza slice za 1$, Chinatown je pun jeftine i masne spize, barovi u Lower east side-u imaju akcije pića u pola cijene… Tako da nije NY skup kako se čini, samo treba ići sa mnom. Ispast ću sad teška cicija, ali znam i kako se švercati u kinu. To mi je otkrio jedan Balkanac još 2008. kad smo u NY bili bez prebite pare. Kino ulaznica u multipleksima na Times squareu košta 14 dolara šta je skupo čak i za zapadnjačke pojmove. Mi bi onda u predvorju kina na ekranima s rasporedom filmova prepisali na papirić kad šta igra i u kojoj dvorani. I onda bi nakon filma za koji smo platili kartu, sa šalabahterom šetali okolo i tražili sljedeći. Jer, karte se trgaju samo na glavnom ulazu, ispred dvorana nema nikakve provjere pa možeš ulazit i izlazit di oćeš i pogledati sve što te zanima. A i nije loše, ako je vani ledeno i pada kiša pa ne možeš njuškati po gradu. Skužila sam da se i Ameri naveliko švercaju i ko mi slažu rasporede za filmski maraton. Da ne bi ispalo da je to samo istočno-europska smicalica.

Na putu do Seinfeldovog restorana (inače Tom’s diner na 2880 Broadway av, Upper West side) i Harlema, svratili smo na Columbia university. Faks je član Ivy lige, najprestižnijih američkih sveučilišta, s jednom od najjačih katedri za novinarstvo na svijetu.

Nakon posjete Columbiji, naš FPZ mi djeluje ko nedonošče. Nije uobičajeno da se  znatiželjnici vrzmaju po zgradi nepozvani, ali morala sam se načulit na katedru i osjetit moć predavača na najprestižnijem svjetskom hramu znanja. Dobro, možda pretjerujem, al evo primjer šta nudi Columbia: studenti mogu birati hoće li obveznu stručnu praksu (najčešće plaćenu)  odraditi u Reutersu, NY timesu, Associated pressu, Guardianu, Al Jaazeri… Imaju priliku putovati i stjecati iskustvo u najvećim redakcijama na svijetu i već do kraja studija nakititi životopis iskustvom koje ja neću imati da živim tri života. Inače, godina dana studija na Columbiji košta oko 100 tisuća $. I tu se sanjarenje brutalno prekida.

Njujork je bio intenzivan i očaravajuć kao i uvijek, a ovaj put uputili smo se i u Boston po zrnce akademske mudrosti i kulture. Povratna karta košta 30$, put kineskim autoprijevoznikom, naravno traje 4 sata, a prema viđenom, mislim da je za ovlaš viditi Boston i dovoljan samo jedan dan. Istina, mi smo navalili ići na Harvard jer moja taština nije mogla odolit a da se ne slika isprid još jedne Ivy league uzdanice. Harvard inače ima najjaču pravnu katedru pa nisam previše gurala nos di mi nije misto, malo smo prošetali po kampusu koji je pravi američki, gradić je tipično studentski, a ekipa tamo vjerojatno ni ne sluti koliko sreće ima. Kupila sam majicu na kojoj piše Harvard pa ću se tu i tamo prešetavati u njoj i glumatati da sam bila na post-docu iz nečeg fancy tipa „ Liberal Arts, Sciences Studies and Humanities” na Harvardu. Jebiga, ima nas još koji patimo od kompleksa manje vrijednosti u bilom svitu. Boston je kažu, europski američki grad, nešto slično Montrealu. Osim što je uredan, čist i stvarno odiše razinom kulture sličnoj europskim prijestolnicama, nije me posebno impresionirao. Iako, kratko smo prozujali, da sam imala vremena, dala bi mu još jednu šansu. Naletili smo na repliku bara iz „Kafića uzdravlje“ serije iz 80-ih. Na šanku smo popili pivu koju nam nije poslužio Ted Danson, nego neki debeljko koji se očito fura na „where everybody knows your name“ šemu pa je svaku mušteriju pitao za ime, i na izlasku ih pozdravljao poimence. Nas nije, očito su turisti izuzeti iz priče.
Na povratku u Kanadu još jednom sam na vlastitoj koži iskusila kako je Hrvatska zadnja rupa na svjetskoj političkoj karti. Od svih Indijaca i Libanonaca koji engleski ne znaju bekniti da im život o tome ovisi, ali nekim čudom u rukama drže američki ili kanadski pasoš, na granici su kanadski carinici sumnjivom proglasili -mene. Moj pasoš je prilikom skeniranja čudno zasvijetlio, pitaj boga šta se pokazalo na ekranu, a namrgođeni carinik je ozbiljnim glasom objavio: „Dora, they want to see you in the back”. Ovo “in the back” znači ured sa posebnim šalterima i još namrgođenijim Kanađanima. Srića da kad sam “in the mood”, mogu šarmirati i vječne mrgude tipa Tomislav Karamarko pa sam i ovom cariniku kao nehajno objasnila da ni pod koju cijenu ne namjeravam ostajati u Kanadi nakon isteka vize, da mi se ne da konobariti, hostesirati i cateringirati do kraja života, pa me valjda odbacio ko prijetnju i pustio preko grane… Savjesti čiste ko suza vratila sam se u bus na graničnom prijelazu Buffalo- Niagara dok su me dalekoistočni “Ameri” i “Kanađani” sumnjičavo gledali ispod hidžaba i na arapskom jeziku komentirali moj boravak na ovom kontinentu. Rekla sam već, lako je bit tolerantan prema drugim rasama na Balkanu di smo svi u istom govnu. Ode sam samo frustrirana.

New York i Boston su me, unatoč kaničarenju, financijski iscidili pa sad opet crnčim na svakakvim poslovima ne bi li isplivala. Prvi mjesec je katastrofa šta se tiče ugostiteljstva, svi su praznog džepa nakon Božića i Nove godine, dosta je ljudi otišlo u toplije krajeve, Floridu, Kubu, Meksiko pa restorani zjape prazni, kao i moj novčanik koji ne kuži da ja imam još kilometara za odvalit prije povratka kući.

Šta se tiče povratka kući, sve češće me pitaju šta mislim dalje, kad ću kući, oću li uopće kući i ono najiritantnije- kad ću se uozbiljit i nastavit s normalnim odraslim životom.

A mene zanima šta znači ozbiljan odrasli život? Jel to znači završit školu i fakultet, naći stalan posao, naslijedit ili kupit kuću i auto, vjenčat se i dobiti djecu? Zašto je to automatski odraslije i odgovornije od života kakav ja vodim sad? Svaka čast ljudima koji su svojim znojem i trudom stekli sve što imaju, ali zašto su oni koji su kupili diplomu, posao u državnoj službi sredili preko veze, dobili u  nasljedstvo stan i auto, a sad guraju kolica po Docu, loču maratonske kavurine, na svaku zraku sunca mantraju „ko ovo more platit“ i pizde o moru, stini, brnistri, maslini i galebu – po defaultu zreliji i odrasliji od mene?

Ili, da preformuliram, zašto sam ja djetinjasta i nezrela ako mi još uvik paše lunjati po svitu, živit i radit (ko konj, usput rečeno) po stranim zemljama da bi zaradila pare za daljnje lunjanje po stranim zemljama? Ako je meni bitno to šta sam upoznala nove i zanimljive ljude, iskusila i doživila stvari koje će me obilježiti za cili život i, šta mislim da je najvažnije, sve to sama odabrala, isfinancirala, ohrabrila se za izlet u nepoznato i u njemu apsolutno uživala. Možda griješim, ali po mom mišljenju za takav način života treba itekako odvažnosti i hrabrosti, a djetinjasta i nezrela ekipa koja je zalutala u taj život je već odavno stigla doma i siše palac skrivena materi pod suknjom.

Ne želim zvučat brutalno, al mislim da ne moram nikome dokazivat koliko volim svoj grad, ljude, naš grezi mentalitet i temperament (ovo zadnje mi, usput, nije ništa dobro donilo u inozemstvu), ali kad mi netko predbacuje da se sebično skitam okolo umisto da se uozbiljim, iživciram se i ne mogu izdržat da se malo ne izjadam po blogiću. Moj trenutni način života zahtjeva donošenje nimalo lakih odluka i Sofijinih izbora, ali to je cijena koju plaćam, svjesno nosim svoje križeve i kopam si duboke jame. Bilo je čak i komentara da sam odlaskom u Kanadu izdala svoju zemlju i pospješila odljev mladih obrazovanih mozgova. Da sam znala da sam tako utjecajna, postala bi motivacijski govornik, duhovni vođa, ili, u najgorem slučaju, političar… 🙂

U Kanadi mi se posebno sviđa to što sam okružena ljudima koji nisu opterećeni isključivo tradicionalnim životnim vrijednostima poput braka i obitelji, nije im nimalo čudno to što netko umjesto sigurnosti i monotonije bira neizvjesnost i avanturu makar to nekad značilo da ćeš za minimalac radit 17 sati dnevno s budalama i pijančinama dok diploma skuplja prašinu na regalu. Svi smo mi u Kanadu došli sa sličnim ciljem, neki isključivo radi dizanja para, neki zbog usavršavanja jezika, izgradnje karijere, neki da se vjenčaju za papire, glume pedere i lezbe… Međusobno si tražimo poslove, raspačavamo brojeve telefona, mailove poslodavaca, izmišljamo životopise, jedni druge lažno  navodimo kao reference, savjetujemo se, kuhamo zajedno, izlazimo, ločemo, patimo zbog ljubavi, nostalgije prema obitelji i prijateljima.. I u svemu tome mazohistički uživamo. Ali nitko nikoga ne osuđuje i ne preispituje, ne pita „šta ti misliš sa svojim životom, kad ćeš stat na loptu, izdajniče zemlje svoje…“

Nemam na to konkretan odgovor, već sam u par navrata pisala kako sam svjesna da ovo nije način života koji može vječno trajati, ako neću samu sebe, ograničit će me isticanje radne vize ili financije. Ali neću dozvolit da me ograniči osjećaj krivnje ili odgovornosti prema konvencionalnom načinu života.

Sad kad sam sve ovo fino izreferirala, stvarno djelujem ko ogorčeni isfrustrirani Balkanac. Mislim da je to dijelom zbog činjenice šta je ambasada linijom manjeg otpora svima koji su na Working holiday programu u Kanadi, zabranila prijavu tj. produženje vize za jos jednu godinu. Kao, možeš aplicirati, ali uz uvjet da si napustio kanadsko tlo na 3 mjeseca. A to nam jave prije 5 dana… inače, čujem da se na 300 mjesta prijavilo preko 3000 ljudi, nije ni čudno da se ambasada mora riješiti viška ljudi, a mi smo, eto, svoju priliku dobili. A tek kad se sitim da su ovoj brojci od 3 hiljadice dijelom kumovale i moje “izjave” po novinama da u Kanadi mjesečno uštedim 3000 dolara… A ni ovaj vražji blog nije puno pomogao da brojka ostane manja. Jebemu. Osjećam se ko Mujo iz skeča o grtalici i jelenima, idući post ce biti isključivo na temu: „Zašto volim Kanadu?“

Evo par sitnica koje su mi usput pale na pamet za one koji me pitaju šta je ode drugačije nego kući.  Znači ne nužno bolje ili lošije nego samo drugačije.
– Banke i bankarstvo. Kad otvaraš račun u banci sam biraš svoj pin, koji je lako pamtljiv, a ne neki random broj koji ti oni uvale. Web bankarstvo ne može biti jednostavnije, ne treba ti nikakav token nego username i šifra, ko ulaz u gmail. Plaćanja su jednostavna, kartice prolaze manje- više svugdje.
– Sve voće i povrće koje ti srce poželi možeš nabaviti u svako doba godine, nema sezonskih namirnica. I ne koštaju ko suho zlato. Još uvik se iščuđavam trišnjama i mandarinama u siječnju.
-Unatoč tome što je sve skupo, ima mjesta tipa Dollarama (samo ime govori koliko sve košta)  i velikih supermarketa di se namirnice i potrepštine na akcijama mogu naci za jeftine pare. Ja sam u Dollarami potpuno opremila sve dosadašnje kanadske stanove i sobe.
– Sniženja su stvarno sniženja, roba se prodaje po 80 posto nižim cijenama. Imaju akcije- kupi jedne cipele i dobiješ čak dva para besplatno, outleti nisu ko Ponte Rosso pijaca, nego fino uređeni dućani di zalaze i bogataši i sirotinja. Najbolji primjer je slavna Century 21 robna kuća u New Yorku di se roba najpoznatijih dizajnera može naći na sniženju od 90%. Meni je i dalje većina stvari nedostižna, ali niko ti ne brani da se sam sebi u ogledalu diviš u haljini Alexander McQueena i Miu Miu torbicom. To čak i meni klošarici predstavlja zadovoljstvo.
– Hrana iz cijelog svijeta dostupna je na jednom mjestu. Navukla sam se na vijetnamsku kuhinju skroz. Domaća hrana se također svugdi prodaje, ne znam kad sam vise tukla po ćevapima, lepinjama, kajmaku i bureku nego u Kanadi… Dobro, ja radim u Balkanu 🙂

– Ne može ti pofalit domovina jer zemljaka u Torontu i okolici ima preko 50 tisuća. Jedino šta ne znam jel to dobra ili loša stvar.
– Javni prijevoz je preskup i prespor, nedostojan velikog grada ko šta je Toronto. Meni za doći u Mississaugu osim TTC-a (koji vrijedi samo za Toronto) kojeg plaćam 130$ mjesečno, moram svaki put platit jos ekstra 3, 25 $ po vožnji, znači 6,50$ po danu za tamo i nazad. Švercam se kad mogu, ali već me svi vozači znaju. Dobro, u Zagrebu je vožnja tramvajem u jednom smjeru 10 do 15 kuna pa neću puno mudrovat.
– Porez olitiga  tax nije uključen u cijenu i nikad ne znaš kolko će te nešto koštati dok ne dođeš na blagajnu i onda se crveniš ako nemaš dovoljno. Još uvik su mi misterija cigarete koje su u istom dućanu jedan dan 7$, a drugi dan 7, 50$. Bez pardona.
-Kupovanje alkohola moguće je isključivo u specijaliziranim dućanima, LCBO (kratica za Liquor Control Board of Ontario), Wine rack i Beer store koje su u državnom vlasništvu i imaju kretensko radno vrime, najčešće do 9 navečer. Ako si se spontano odlučio sašiti iza te ure, a ne ide ti se u barove, nemaš izbora osim snifati ljepilo ili po Parkdaleu nabavljati lake droge. Hipotetski rečeno.

-Klima. Majku joj j… Samo radi kanadske zime nikad neću razumit one ankete da je Toronto (uz Vancouver i Calgary) najpoželjniji grad za život. Još nisam ni iskusila pravu kanadsku zimu, al već mi je i temperatura iznad nule „feels like 20 “, koliko sam naviknuta na debele minuse.
-Pušenje – ne samo da je svugdi zabranjeno nego te s cigarom u ruci gledaju ko hodajuću smrt. Osim toga, cigarete koštaju toliko da se zapitaš jesi li osim hodajuće smrti i potpuni hodajući kreten šta uopće i dalje inzistiraš na bacanju novaca u dim. Doslovno.

PS: Osim vas koji me osobno poznajete (sretnici jedni, vraga izili 🙂 , moram se zahvaliti i potpunim strancima koji mi šalju fejsbuk i mail poruke. Hvala što ne tlačite (baš svi) s vječno istim pitanjima, nego se javljate isključivo s iskrenim željama i pozdravima. Svi dobivaju palačinku „on the house“ u Balkanu kad dođete u Kanadu, tj. svi putevi vode u Mississaugu.

Za one koji i dalje imaju pitanja šta, di i kako, imate grupe na fejsu, službenu stranicu ambasade i milijun blogova o Kanadi koji sadrže konkretne i korisne informacije, a ne ova moja unutarnja previranja i traženje smisla tamo di ga nema. U išćekivanju nove polarne hladnoće i debelih minusa u zraku, a bome i na mom chequing accountu (jer sam se opet zaigrala s nekim avionskim kartama), budite pozdravljeni iz Kanade.